Svijet se mijenja zbog klimatskih promjena: Stiže nešto još gore

Naučnici već dugo upozoravaju da će svijet doživjeti intenzivnije ekstremne vremenske prilike poput toplotnih valova, oluja, poplava i suša. Ali ono što se nekada činilo kao domena fantastike sada se razmatra kao mogućnost, pa čak i neizbježnost.
Upozoravanje na „ekstrem nad ekstremima“ ili „Drugi veliki“ (aluzija na kalifornijske reference o budućem velikom zemljotresu) može biti nezahvalno. Uostalom, niko ne može sa sigurnošću reći kada bi se vremenska katastrofa mogla dogoditi.

Međutim, u posljednjih nekoliko godina, planetarni sastojci potrebni za masovni poremećaj su se nagomilali. A uzbuna raste.

„Rizik je u tome što ljudi misle da samo pretjerujete“, rekao je Daniel Swain, klimatski naučnik s Kalifornijskog instituta za vodne resurse. „To je problem 'dječaka koji je vikao: vuk!'. Ponekad su vukovi stvarni. Ako je ispred vrata, zar ne biste željeli znati?“

Tokom 1850-ih, dok je živjela u Seneca Fallsu u New Yorku, amaterska naučnica Eunice Newton Foote izvela je niz eksperimenata u kojima je stavljala različite tvari, uključujući ugljični dioksid i vlažan zrak, unutar staklenih cilindara i ostavljala ih na suncu. Ono što je otkrila bilo je izvanredno: cilindri s ugljičnim dioksidom, stakleničkim plinom koji se oslobađa sagorijevanjem uglja, plina ili nafte, zagrijavali su se brže i duže im je trebalo da se ohlade nakon zalaska sunca.

Brzi premotaj u današnjicu: Zemlju danas zagrijavaju ogromne količine stakleničkih plinova koji se pumpaju u atmosferu, što dovodi do postepenog rasta prosječne globalne temperature. To povećanje, 1,44 stepena Celzijusa toplije u 2025. godini u odnosu na rane 1800-te, dovodi do češćih i intenzivnijih ekstremnih vremenskih događaja.

Zemlja koja je oslobodila najviše stakleničkih plinova, a time i najviše doprinijela klimatskim promjenama, jesu Sjedinjene Američke Države. Ali ne očekujte priznavanje toga, a još manje velike napore pod vodstvom vlade u borbi protiv toga, dok zemlja obilježava svoj 250. rođendan. Predsjednik Donald Trump nazvao je klimatske promjene „najvećom prevarom ikada“, klimatske politike nazvao „Zelenom novom prevarom“ i rekao da su predviđanja UN-a o klimi napravili „glupi ljudi“.

U bilo kom trenutku širom planete dešavaju se brojni ekstremni vremenski događaji. Zaista, neki su već bili toliko veliki da smo vjerovatno ušli u doba ekstrema.

Razmotrite australsko „Crno ljeto“ šumskih požara 2019. i 2020. godine, kada je izgorjelo 19 miliona hektara. Ili Pakistan 2022. godine, kada su poplave ostavile trećinu zemlje pod vodom. Ili uragane Milton i Helene 2024. godine, koji su opustošili dijelove južnog SAD-a. Da ne spominjemo povremene manje katastrofe, poput prošlogodišnjih poplava u Teksasu koje su potopile mlade kampere; šumske požare u Los Angelesu koji su uništili čitava naselja; te tajfun Kalmaegi koji je pogodio Vijetnam i Filipine.

Sarah Perkins-Kirkpatrick, klimatska naučnica s Australskog nacionalnog univerziteta, kaže da je imala „trenutak prosvjetljenja“ kada je shvatila da stalni ekstremni vremenski događaji neće prestati čak ni ako svijet odmah dostigne neto nulu — tačku u kojoj se iz atmosfere uklanja onoliko stakleničkih plinova koliko se u nju i oslobađa. Mnoge zemlje i velike kompanije imaju ciljeve neto nule za 2050. godinu ili kasnije.

Budući da ugljični dioksid može ostati u atmosferi stotinama godina, a toliko se već nakupilo, mogle bi biti potrebne stotine godina da se šteta preokrene. A mi i dalje dodajemo još.

„To je problem žabe u ključaloj vodi“, rekla je Perkins-Kirkpatrick. „Ako se naviknemo da se spremamo na najgore, hoćemo li uopće primijetiti?“

Ono što je jasno jeste da nijedna zemlja nije u potpunosti spremna za veliku klimatsku katastrofu, a rizici se mijenjaju.
Robinson, čija je knjiga objavljena 2020. godine, kaže da bi, kada bi danas pisao, uključio poglavlje o šumskim požarima, koji su postali veći i destruktivniji. I iako bi potencijalna toplotna katastrofa o kojoj piše u Indiji danas vjerovatno bila manje vjerovatna zahvaljujući manjem oslanjanju na mrežu i korištenju solarne energije, Robinson vjeruje da su se rizici od katastrofe povećali.

Knjiga, kako kaže, „i dalje ima svoju svrhu“.

Osnovna je psihologija izbjegavati razgovor o neprijatnim stvarima. Klimatske promjene, depresivne i preplavljujuće, spadaju u tu kategoriju.

Umjesto poduzimanja akcija kroz radikalno smanjenje emisije stakleničkih plinova ili modernizaciju naše infrastrukture radi života u svijetu izmijenjenom ekstremnim vremenskim prilika, uobičajen odgovor — od vlada do pojedinaca — uglavnom je bio ignorisanje. Dio izazova leži u oprezu koji naučnici moraju imati kada raspravljaju o ekstremnim događajima.

Nije moguće reći, naprimjer, da će se katastrofa dogoditi u određenoj godini ili čak deceniji. Ali modeliranje se poboljšava svake godine, a vremenski razmak između ekstremnih događaja se smanjuje.

Sonia Seneviratne je švicarska klimatologinja i potpredsjednica radne grupe Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), vodećeg tijela UN-a za klimatske naučnike. Seneviratne upoređuje rizik s pušenjem i rakom pluća. Ljudi koji puše neće nužno dobiti rak pluća, ali su šanse veće i doktori bi to trebali reći. Slično tome, rizik od masovnih ekstremnih događaja raste sa svakom desetinkom stepena.

„Ako bi se takav događaj dogodio, već mogu vidjeti kritike ljudi koji govore: 'Klimatski naučnici nam nisu rekli'“, rekla je Seneviratne. „Ali jesmo.“

Iako zemljotresi nisu povezani s klimatskim promjenama, način na koji su se mnogi gradovi u Kaliforniji sklonoj zemljotresima pripremili za potencijalni „Veliki“ služi kao primjer onoga što je moguće. Ključna figura u tim nastojanjima bila je Lucy Jones, seizmologinja i autorica knjige „Veliki: Kako su nas prirodne katastrofe oblikovale (i šta možemo učiniti u vezi s njima)“.

Godine 2014., Jones, koja je tada radila u Američkom geološkom zavodu, sarađivala je s administracijom gradonačelnika Los Angelesa Erica Garcettija na izradi inicijative koja je dovela do masovnog ojačavanja građevina i pripremljenosti za zemljotrese u LA-u, a kasnije i u drugim gradovima Kalifornije. Dvije godine kasnije osnovala je neprofitnu organizaciju koja savjetuje o pripremanju za zemljotrese i druge katastrofe.

Jones kaže da će ljudi napraviti promjene ako vjeruju da su rizici stvarni i da su rješenja moguća. Bez tog vjerovanja, odgovor će vjerovatno biti ignorisanje problema.

„Poricanje klime je jedan od načina nošenja s tim“, rekla je Jones. Dodala je da se ljudi racionaliziraju razmišljajući: „Neću vjerovati da je to istina, pa ću se osjećati sigurnije.“

(Vijesti.ba)