Čanak: Državne počasti za Mladića, šta Srbija zapravo slavi?

Napisao je ovo Nenad Čanak, bivši zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije te jedan od istaknutijih opozicionih političara u Srbiji tokom režima Slobodana Miloševića u kolumni o najavi ministra pravde Srbije Nenada Vujića da će ratni zločinac Ratko Mladić biti sahranjen uz najviše državne počasti.

Ta najava, kako piše Čanak, ne govori više o Mladiću, čija je biografija završena pravosnažnom presudom za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, nego o Srbiji koja još jednom pokušava da između sebe i sopstvene prošlosti postavi zastavu, uvjerenа da se pod njom neće vidjeti ni krv, ni masovne grobnice, ni šesnaest godina skrivanja čovjeka koji je od drugih zahtijevao da umiru, a sam nije imao hrabrosti ni da se preda.

"To nije samo sahrana jednog osuđenika, nego obred kojim režim pokušava da presudu pretvori u nepravdu, zločinca u simbol, a simbol u još jednu talalačku potvrdu da je Srbija uvek nevina čak i onda kada državnim počastima slavi upravo ono od čega se navodno ograđuje", konstatuje Čanak.

"Proizvod JNA"

Dodaje kako Ratko Mladić nije izašao iz hajdučke pjesme niti sišao sa freske i nije dobio čin od nekakvog mitskog srpskog vojvode, kako ga danas predstavlja nacionalistička ikonografija, nego ga je školovala, hranila, oblačila i unapređivala socijalistička Jugoslavija, čiji je zakleti oficir bio od 1965. godine.

"Bio je proizvod Jugoslovenske narodne armije, njenog školskog sistema, hijerarhije i komunističke ideologije, čovek koji je karijeru gradio u Skoplju, Štipu, Prištini i Kninu, noseći crvenu zvezdu i polažući zakletvu državi zasnovanoj na bratstvu i jedinstvu. Do čina pukovnika dovela ga je JNA, u general-majora unaprijedilo ga je Predsedništvo SFRJ 4. oktobra 1991, u general-potpukovnika isti, već krnji federalni vojni aparat 24. aprila 1992, svega nekoliko nedjelja prije nego što će, na prijedlog Radovana Karadžića, biti postavljen za komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske", uviđa Čanak.

Podsjeća i na činjenicu da ga je u junu 1994. Karadžić unaprijedio u general-pukovnika, dok je njegov čin u sistemu Vojske Jugoslavije potvrđivan kroz institucije SRJ pod predsjednikom Zoranom Lilićem.

"Njegove epolete, dakle, predstavljaju preciznu historiju njegovog preobražaja: prve mu je dala država koju je pomagao da nestane, sljedeće političko rukovodstvo koje je ratom stvaralo etnički očišćenu teritoriju, a posljednje Beograd koji je tvrdio da sa tim ratom nema ništa", ističe Čanak.

Čanak također smatra da prelazak Ratka Mladića iz komunističkog oficira u generala nacionalističke vojske nije bio stvarni ideološki preobražaj, već prilagođavanje istog autoritarnog obrasca novim političkim okolnostima.

„Crvena zvijezda skinuta je sa kape, ali su ostali kult sile, nepogrešivost komandanta, prezir prema pojedincu, tajnost sistema i potreba da se svijet podijeli na poslušne i neprijatelje“, navodi Čanak.

Prema njegovom tumačenju, nekadašnje klasne neprijatelje zamijenili su pripadnici drugih naroda i oni koji su proglašavani izdajnicima, dok je ideja odbrane socijalističke države zamijenjena politikom stvaranja etnički čistih teritorija.

Bio je svjestan da bi to "bio genocid"

Čanak posebno podsjeća na Mladićevu izjavu iz maja 1992. godine, kada je pred Skupštinom bosanskih Srba, govoreći o planu razdvajanja stanovništva, rekao: „Ljudi, to bi bio genocid.“ Za Čanka je ta izjava posebno značajna jer pokazuje da je Mladić bio svjestan prirode onoga što se pripremalo.

„Čovjek koji unaprijed imenuje zločin, pa mu potom posveti svoj autoritet, vojsku i znanje, ne može se pozivati ni na neznanje ni na zabludu“, ističe Čanak.

Govoreći o pravosnažnoj presudi, Čanak naglašava da Mladićeva odgovornost nije utvrđena na osnovu političkih stavova ili medijskih interpretacija, već kroz dugotrajan sudski postupak u kojem su izvedene hiljade dokaza i saslušane stotine svjedoka.

Sudska vijeća utvrdila su Mladićevu odgovornost za progon Bošnjaka i Hrvata, terorisanje civila Sarajeva, genocid u Srebrenici i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Čanak posebno ističe Srebrenicu, gdje je, prema sudskim nalazima, Mladić imao ključnu ulogu u razdvajanju muškaraca od žena, djece i starijih osoba, nakon čega su uslijedila masovna ubistva.

„U Srebrenici se nije ubijalo samo ljude nego i istinu..."

Prema Čanku, zločin nije završavao samim ubistvima. Uslijedili su pokušaji prikrivanja tragova, uključujući premještanje tijela iz primarnih u sekundarne grobnice, ograničavanje pristupa novinarima i uskraćivanje informacija o zarobljenicima.

„U Srebrenici se nije ubijalo samo ljude nego i istinu o njihovom ubijanju“, navodi Čanak, ukazujući na nastojanja da se javnosti predstavi drugačija slika događaja.

Čanak se osvrće i na Sarajevo, podsjećajući da je sud utvrdio kako su snajperski i artiljerijski napadi bili dio kampanje čiji je cilj bio širenje straha među civilnim stanovništvom. Prema njegovom mišljenju, radilo se o svjesnoj politici pritiska na grad, a ne o nekontrolisanim postupcima pojedinih vojnika.

Poseban dio njegovog osvrta odnosi se na veze između Srbije i Vojske Republike Srpske. Čanak navodi da formalno povlačenje JNA iz BiH nije značilo prekid vojnih i kadrovskih veza, te podsjeća na podatke iz presude o finansiranju oficira VRS-a kroz strukture Vojske Jugoslavije i snabdijevanju te vojske iz Srbije.

„Rat je mogao da pređe Drinu u konvoju municije, na vojnom platnom spisku i u ukazu o unapređenju, samo u zvaničnom saopštenju nije smio da postoji“, navodi Čanak.

On se osvrće i na činjenicu da je Mladić gotovo 16 godina izbjegavao hapšenje, sve do 2011. godine. Za Čanka njegovo skrivanje nije bilo samo bijeg pojedinca, već i pokazatelj postojanja mreže ljudi i institucija koje su mu omogućavale zaštitu.

Kada govori o presudi Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, Čanak upozorava da se ona u političkim raspravama često tumači selektivno. Sud jeste zaključio da se genocid u Srebrenici ne može direktno pripisati Srbiji, ali je istovremeno utvrdio da Srbija nije ispunila obavezu da genocid spriječi, kazni odgovorne i sarađuje s Haškim tribunalom.

Nema kolektivne krivice

Čanak odbacuje i svaku ideju o kolektivnoj krivici srpskog naroda.

„Naravno da Srbi nisu genocidan narod, kao što to nije nijedan narod, jer krivična odgovornost pripada ljudima, komandantima, političkim rukovodstvima i institucijama, a ne novorođenom djetetu, jeziku, vjeri ili naciji“, ističe on.

Upravo zbog toga smatra licemjernim istovremeno odbacivati kolektivnu krivicu Srba, a Mladića predstavljati kao nacionalnog heroja. Najava državnih počasti za pravosnažno osuđenog generala, prema Čanku, predstavlja mnogo više od odnosa prema jednom čovjeku – ona pokazuje kakav odnos vlast želi imati prema ratnoj prošlosti.

„Ako je bio isključivo general Vojske Republike Srpske, zbog čega mu Republika Srbija priređuje najviše državne počasti? Ako je, međutim, bio i general sistema Vojske Jugoslavije, šta ostaje od tvrdnje da Srbija sa ratom u Bosni nije imala ništa?“, pita Čanak.

Prema njegovom mišljenju, problem seže i šire od samog odnosa prema Mladiću. On smatra da je riječ o pokušaju promjene značenja osnovnih pojmova, u kojem se zločin predstavlja kao odbrana, kukavičluk kao junaštvo, a suočavanje s prošlošću kao napad na naciju.

„Nijedan narod ne postaje genocidan zločinom svojih pojedinaca, ali država može postati moralno osakaćena kada te pojedince pretvori u uzore“, poručuje Čanak.

Zaključuje da se odgovornost za zločine ne može prenijeti na cijeli narod, ali da svaka nova generacija ima obavezu da se prema njima odnosi odgovorno.

„Država se zato na kraju ne mjeri time koga je umjela da sahrani, nego pred kim je odlučila da stane mirno“, zaključuje Čanak.

(Vijesti.ba)