Hana Hadžiavdagić se emotivno obratila školarcima: Ja sam učila u podrumu, pod svijećama...

Hana je objavila svoju fotografiju iz školske klupe, vjerovatno nastalu za prvi dan njenog osnovnog obrazovanja, na kojoj se može vidjeti kako je izgledala kao djevojčica.

U opisu fotografije iz školske godine 1991/1992. prisjetila se prvih uspomena iz vremena koje je, kako navodi, bilo traumatično. To vrijeme je Hanu, ističe, naučilo brojnim životnim lekcijama koje se inače ne uče u školi.

"Dragi školarci, ovo sam ja u prvom razredu osnovne škole, dok sam još uvijek imala bezbrižno djetinjstvo. Godinu kasnije učila sam tablicu množenja u podrumu, pod svjetlošću svijeća… I tako četiri godine. Dok su druga djeca učila što je život, mi smo učili kako ga sačuvati. Znali smo razlikovati zvuk granate, znali smo što znači snajper, što znači nestanak struje, vode i hrane. Znali smo i da se neke noći jednostavno mora preživjeti do jutra", započela je Hana, pa nastavila:

"Znate, danas imate sendvič i sok u školi. Ja sam imala neki stari keks u foliji koji su nam slali Amerikanci, proizveden valjda još u vrijeme rata u Vijetnamu. Soka nije bilo. Ni krafni, ni čokolade. Čokolada je koštala 50 eura, kojih moj tata nije imao. Bio je na prvoj liniji, braneći moj rodni grad, mene i svoju raju. Svi smo imali iste bilježnice iz humanitarne pomoći, a novi ruksak s likovima iz crtanih filmova bio je misaona imenica. Nismo imali ni crtane filmove jer nije bilo struje. Nisam imala novu haljinu za početak školske godine. Ni nove tenisice, ni Walkman, ni bilježnice s likovima najdražih pjevača na naslovnici. Imala sam samo majčin osmijeh i njezinu tihu zahvalnost što smo preživjele još jednu godinu rata u Sarajevu".

"Nisam imala nagrade za petice. Nisu me vodili u lunapark, na sladoled, nisu mi kupovali nove lutkice… Iako sam, iskreno, uvijek više voljela autiće i garaže na katove. Sve što sam imala uglavnom sam naslijedila od starijih rodica kojima te stvari više nisu bile zanimljive ili koje su s roditeljima otišle u izbjeglištvo, tražeći neko bolje sutra".

"I evo me danas. Živa sam. Imam hranu. Imam vodu. Imam struju. Imam nove haljine i mogu gledati crtane filmove kad god poželim. Ali nemam nešto mnogo vrjednije od svega toga. Nemam tatu da ga zagrlim i kažem mu da me baš briga što nije imao novca za čokoladu, nove bilježnice ili pink Barbie ruksak. Jer život nas prije ili kasnije nauči jednoj bolnoj istini: stvari zbog kojih smo nekada plakali često postanu nevažne, a ljudi za koje smo vjerovali da će zauvijek biti tu postanu ono što bismo dali sve na svijetu da možemo vratiti barem na pet minuta".

"Zato, dragi školarci, nemojte misliti da vaši problemi nisu važni. Jesu. Teška ocjena, svađa s prijateljem, osjećaj da se ne uklapate, strah od škole, problemi kod kuće, uspoređivanje s drugima i osjećaj da netko ima više od vas jer sve to jednom djetetu može izgledati golemo".

"Nemojte se zbog toga sramiti. Nemojte šutjeti. Recite nekome kome vjerujete. Ponekad je dovoljno da vas netko sasluša i podsjeti da ne morate sve nositi sami. Ali zapamtite i ovo: loši dani prolaze. Ne određuje vas ruksak koji nosite, marka tenisica, mobitel koji imate ili nemate, niti novac koji imaju vaši roditelji. Ne određuje vas jedna jedinica, jedna pogreška, jedno razočaranje ni jedno teško razdoblje".

"Život će vas mnogo puta srušiti, iznenaditi i natjerati da odrastete prije nego što ste planirali. Ali dat će vam i nova jutra, nove ljude, nove prilike i snagu za koju danas možda ni ne znate da je imate. Jednog ćete dana pogledati iza sebe i shvatiti koliko ste toga preživjeli".

"A roditeljima bih rekla samo jedno: Djeca možda neće pamtiti koliko su koštale njihove tenisice. Možda neće pamtiti koji su ruksak nosila u trećem razredu. Ali pamtit će tko ih je zagrlio kad im je bilo teško. Pamtit će tko ih je saslušao. Pamtit će osjećaj da su bila sigurna, voljena i da su imala nekoga kome mogu doći kad im se cijeli njihov mali svijet rušio. Ja sam imala majčin osmijeh. Imala sam tatu koji nije imao novca za čokoladu, ali je imao nešto neusporedivo vrjednije, a to je ljubav zbog koje je stajao na prvoj liniji, braneći svoj grad, svoju obitelj i svoju raju".

"Danas bih sve čokolade, haljine, ruksake i igračke ovog svijeta dala za još jedan njegov zagrljaj. Zato čuvajte ljude. Budite nježni jedni prema drugima. Nikada ne znate kakvu bitku netko vodi iza osmijeha. Stvari se kupe. Vrijeme ne. Ljudi se ne mogu uvijek vratiti. A ljubav koju smo od njih dobili ostaje s nama cijeli život".

Hana je na kraju dodala:

"Ako poznajete nekog školarca, po mogućnosti prvačića, čiji roditelji trenutačno nemaju mogućnosti kupiti mu čokoladu, novi ruksak, bilježnice, olovke i flomastere, molim vas ostavite komentar pa se dogovorimo u inboxu. Želim to slatko lice osobno odvesti u dućan i kupiti mu ono što ja nisam imala te četiri godine. Lokacijski neka bude Zagreb i okolica".

(Vijesti.ba)