BiH uvozi gorivo iz otpada, a vlastito smeće gomila na deponijama

Istovremeno, u zemlji već postoje određeni kapaciteti za pripremu takvog goriva, ali nedovoljno razvijena infrastruktura, slabo odvajanje otpada i nedostatak pouzdanih podataka o domaćoj proizvodnji otvaraju pitanje koliko bi BiH vlastitih resursa mogla iskoristiti umjesto da nastavlja zavisiti od uvoza.

Prema podacima koje je Federalno ministarstvo okoliša i turizma dostavilo Feni, tokom 2025. godine Lukavac Cement uvezao je 59.601 tonu goriva iz otpada, dok je Heidelberg Materials Cement BiH u Kaknju uvezao 4.315 tona.

- Ukupno je riječ o 63.916 tona goriva poznatog pod oznakama RDF i SRF, koje se proizvodi preradom odgovarajućih vrsta neopasnog otpada i koristi kao zamjena za dio fosilnih goriva u industriji - navode iz ministarstva.

Količine uvezenog goriva posljednjih godina rastu. Dvije cementare su 2023. uvezle ukupno 49.731 tonu, a 2024. godine 57.832 tone, što znači da je uvoz tokom dvogodišnjeg perioda porastao za približno 28,5 posto.

Ovi podaci pokazuju da postoji potražnja za alternativnim gorivima u domaćoj industriji, ali sami po sebi ne znače da BiH raspolaže jednakom količinom otpada pogodnog za njihovu proizvodnju. Da bi dio domaćeg otpada postao industrijski energent, potrebno je izgraditi pouzdan sistem njegovog odvojenog prikupljanja, sortiranja, mehaničke obrade i kontrole kvaliteta.

Upravo na tom dijelu sistema Bosna i Hercegovina suočava se s najvećim nedostacima.

Gorivo iz otpada nije isto što i miješani komunalni otpad

RDF, odnosno gorivo dobijeno iz otpada, i SRF, standardizirano čvrsto gorivo proizvedeno iz neopasnog otpada, nastaju odgovarajućom obradom materijala koji se ne mogu opravdano ponovo upotrijebiti ili materijalno reciklirati.

Njihova proizvodnja podrazumijeva izdvajanje odgovarajućih komponenti, uklanjanje nepoželjnih primjesa, mehaničku pripremu i provjeru hemijskog sastava i energetske vrijednosti. Standardizirani SRF mora ispunjavati zahtjeve odgovarajućih tehničkih normi, dok se naziv RDF šire koristi za gorivo pripremljeno iz otpada.

Iz Federalnog ministarstva okoliša i turizma naglašavaju da gorivo koje se uvozi u Federaciju BiH nije neobrađeni komunalni otpad iz domaćinstava, nego prethodno pripremljen neopasni otpad koji prolazi postupke selekcije, obrade, hemijske analize i kontrole kvaliteta.

- Prilikom njegovog korištenja u cementnoj industriji provodi se postupak suspaljivanja, pri kojem se pripremljeno alternativno gorivo koristi zajedno s konvencionalnim energentima u industrijskom procesu proizvodnje klinkera, osnovne komponente cementa. To znači da cementare ne preuzimaju miješani otpad s komunalnih deponija i neposredno ga ubacuju u proizvodni proces, nego koriste gorivo koje mora zadovoljiti određene tehničke i okolišne zahtjeve - pojašnjavaju.

Posebno je važno razlikovati energetsku oporabu od reciklaže. Reciklažom se materijali vraćaju u proizvodnju kao nove sirovine ili proizvodi, dok se energetskom oporabom koristi njihova energetska vrijednost. Zbog toga proizvodnja goriva iz otpada ne bi trebala biti zamjena za razvijanje reciklaže, nego jedna od mogućnosti za zbrinjavanje odgovarajućeg ostatnog otpada koji se više ne može materijalno iskoristiti.

Domaća proizvodnja već postoji, ali koliko goriva nastaje u BiH?

Prema podacima iz Federalnog plana upravljanja otpadom za period 2026-2030. godine, na području Federacije BiH tri privredna subjekta obavljaju mehaničku obradu otpada radi proizvodnje goriva iz otpada. Od toga su dva privatna subjekta, dok je treći komunalno preduzeće.

Iz odgovora Federalnog ministarstva nije moguće utvrditi koliko ta postrojenja godišnje proizvedu RDF/SRF-a, kolike količine potječu iz domaćeg komunalnog otpada niti koliko se tog goriva zaista iskoristi u industrijskim postrojenjima u BiH.

Iz operatera sistema za upravljanje ambalažnim otpadom Ekopak navode da dio ambalaže koji se nakon prikupljanja i sortiranja ne može materijalno iskoristiti uglavnom završava na deponijama. Ipak, posljednjih godina pojedini sakupljači uspostavili su saradnju s cementarama u Kaknju i Lukavcu te počeli pripremati RDF od odgovarajućih nereciklabilnih komponenti.

Jedan od primjera je kompanija PET Servis iz Zenice, koja preuzima ambalažni otpad iz različitih izvora, priprema ga za daljnju reciklažu, a u svom pogonu ima i proces pripreme RDF-a.

Ipak, za razvoj šire proizvodnje potrebni su podaci o sastavu i količinama domaćeg ostatnog otpada, njegovoj energetskoj vrijednosti, mogućnostima izdvajanja, troškovima obrade i potrebama potencijalnih industrijskih korisnika.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, tokom 2024. godine u zemlji je nastalo više od 1,12 miliona tona komunalnog otpada, dok je javnim odvozom prikupljeno gotovo 977.000 tona. Većinu prikupljenog otpada činili su miješani materijali, što dodatno otežava naknadnu preradu i iskorištavanje korisnih frakcija.

Federalno ministarstvo okoliša i turizma navodi da je u FBiH iste godine oko 85 posto nastalog komunalnog otpada završilo na deponijama, dok su odvojeno prikupljanje i reciklaža i dalje nedovoljno razvijeni.

Međutim, ove ukupne količine ne mogu se posmatrati kao potencijalna sirovina za proizvodnju zamjenskog goriva. Značajan dio otpada može biti pogodniji za reciklažu, kompostiranje ili druge postupke, dok pojedini materijali zbog sastava, vlažnosti ili opasnih svojstava nisu odgovarajući za proizvodnju RDF/SRF-a.

Lukavac značajno smanjio potrošnju uglja

Najveće količine alternativnog goriva iz otpada uvozi Lukavac Cement, koji je tokom 2025. godine nabavio 59.601 tonu RDF/SRF-a, u odnosu na 46.703 tone tokom 2023. godine.

Prema podacima Federalnog ministarstva okoliša i turizma, korištenje alternativnih goriva omogućilo je ovom preduzeću značajno smanjenje upotrebe fosilnih energenata.

- Godišnja potrošnja uglja u Lukavac Cementu smanjena je s nekadašnjih približno 75.000 na oko 25.000 tona, dok su emisije ugljendioksida iz fosilnih goriva smanjene za približno 150.000 tona godišnje - podaci su ministarstva.

U cementnoj industriji najveći dio potrebne toplinske energije tradicionalno se osigurava korištenjem uglja i drugih fosilnih goriva. Njihova djelimična zamjena gorivom iz odgovarajuće obrađenog otpada može smanjiti potrošnju tih energenata, a zavisno od sastava goriva i udjela biogenih komponenti, doprinijeti i smanjenju fosilnih emisija ugljendioksida.

Ipak, ne može se pretpostaviti da je svaki RDF/SRF klimatski neutralan. Goriva proizvedena iz otpada mogu sadržavati i materijale fosilnog porijekla, poput plastike, čijim sagorijevanjem također nastaju emisije CO₂.

U Kaknju je korištenje zamjenskih goriva manjeg obima. Prema podacima Federalnog ministarstva, cementara je 2025. uvezla 4.315 tona RDF/SRF-a, u poređenju s 2.605 tona prethodne godine.

Heidelberg Materials Cement BiH u ranijem javnom saopćenju naveo je da je tokom 2025. u proizvodnji koristio 4.315 tona SRF-a i 1.903 tone istrošenih automobilskih guma, čime je osigurano približno deset posto potrebne toplinske energije iz alternativnih goriva.

Iz kompanije ističu da njihova osnovna djelatnost nije zbrinjavanje otpada, nego proizvodnja klinkera i cementa, pri čemu se alternativna goriva koriste za zamjenu dijela uglja u kontrolisanom industrijskom procesu.

Sendžana Muslić, viša stručna savjetnica za energetiku u Privrednoj komori FBiH, smatra da korištenje prethodno obrađenih ostatnih tokova industriji može donijeti smanjenje troškova, efikasnije korištenje resursa i jačanje konkurentnosti.

Prema njenim riječima, primjeri Lukavca i Kaknja pokazuju da se odgovarajuće obrađeni materijali mogu koristiti u industrijskim procesima uz ispunjavanje tehničkih, ekonomskih i okolišnih uslova.

- Konkretan primjer industrijske simbioze je povezivanje Termoelektrane Kakanj i Tvornice cementa Kakanj, gdje se šljaka i leteći pepeo iz termoenergetskog procesa koriste kao alternativne sirovine u proizvodnji cementa - navodi kao dodatni pozitivni primjer.

Za razliku od RDF/SRF-a, u ovom slučaju nije riječ o gorivu, nego o korištenju mineralnih komponenti u proizvodnom procesu. Time se smanjuje potreba za dijelom primarnih sirovina i otvaraju mogućnosti za bolje iskorištavanje industrijskih ostataka.

Muslić smatra da je potrebno razvijati takve modele saradnje, u kojima ostatak iz jednog procesa postaje resurs za drugi, ali naglašava da su industriji potrebni pouzdani dobavljači, ujednačen kvalitet materijala i ekonomski opravdani uslovi za ulaganja.

Šta bi razvoj domaće proizvodnje značio za lokalne zajednice?

Za Bosnu i Hercegovinu razvoj vlastite infrastrukture za sortiranje, obradu i pripremu odgovarajućih ostatnih tokova otpada mogao bi imati dodatni značaj od same zamjene uvezenog goriva domaćim.

Lokalnim zajednicama takav sistem mogao bi omogućiti smanjenje dijela otpada koji se trajno odlaže, racionalnije korištenje postojećih deponijskih kapaciteta i razvoj novih djelatnosti u komunalnom sektoru.

Međutim, da bi se takve koristi ostvarile, postrojenja za pripremu RDF/SRF-a morala bi biti dio šireg sistema upravljanja otpadom, a ne zasebno rješenje zasnovano na stalnom dopremanju miješanog komunalnog otpada.

To podrazumijeva razvoj regionalnih centara u kojima bi se otpad prikupljao, sortirao i obrađivao, uz prethodno izdvajanje materijala za reciklažu i odgovarajući tretman biootpada. Takav model mogao bi otvoriti prostor za ulaganja u komunalnu opremu, postrojenja za sortiranje i obradu, transport i kontrolu kvaliteta, kao i za saradnju lokalnih preduzeća s domaćim industrijskim korisnicima.

Za takve procjene neophodne su studije izvodljivosti koje bi, pored količina i sastava otpada, uključivale troškove odvojenog prikupljanja, transporta, prerade, kontrole emisija i konačnog zbrinjavanja materijala koji nisu pogodni ni za reciklažu ni za energetsku oporabu.

Posebno je značajno pitanje regionalnog povezivanja lokalnih zajednica, jer pojedinačne općine često nemaju dovoljne količine odgovarajućeg otpada ni finansijska sredstva za izgradnju i održavanje savremenih postrojenja.

Sendžana Muslić upozorava da investitorima nisu dovoljni samo odgovarajuća tehnologija i odobrenja za rad, nego i dugoročna sigurnost snabdijevanja, kvalitetan ulazni materijal i tržište za ono što postrojenje proizvede.

- Bez organiziranog odvojenog prikupljanja, pouzdane logistike i stabilne potražnje čak i tehnički savremeno postrojenje može poslovati s gubitkom. Upravo zato razvoj domaće proizvodnje RDF/SRF-a ne može zavisiti isključivo od spremnosti cementara da koriste takvo gorivo, nego zahtijeva ulaganja i koordinaciju duž cijelog lanca upravljanja otpadom - kazala je Muslić.

Uvoz je dozvoljen, ali uz posebne kontrole i ograničenja

Korištenje goriva iz otpada u cementnoj industriji zakonski je regulirano i podliježe posebnim uvjetima, a Federalno ministarstvo okoliša i turizma naglašava da nije riječ o slobodnom uvozu miješanog otpada radi njegovog odlaganja.

Prema važećem okviru, kako su obrazložili iz Ministarstva, u Federaciju BiH može se uvoziti prethodno obrađeni neopasni otpad klasifikovan pod oznakom 19 12 10, namijenjen energetskoj oporabi u postrojenjima koja imaju odgovarajuće dozvole.

- Direktni uvoznici mogu biti samo cementare u Lukavcu i Kaknju. Nije dozvoljen uvoz RDF/SRF-a radi privremenog skladištenja ili pretovara kod drugih privrednih subjekata, nego se pošiljke moraju transportirati odobrenom rutom do postrojenja za koje je izdata saglasnost. Okolišnim dozvolama određene su i maksimalne količine goriva iz otpada koje postrojenja mogu koristiti - pojašnjavaju iz ministarstva.

Prema dostavljenim podacima, za Lukavac Cement ta granica iznosi 90.000 tona, a za cementaru u Kaknju 30.000 tona.

Te količine predstavljaju dozvoljene granice korištenja i ne treba ih poistovjećivati s godišnjim dozvolama za uvoz niti sa stvarno uvezenim ili iskorištenim količinama goriva.

Svaka pošiljka mora imati propisanu dokumentaciju o porijeklu, sastavu, količini, transportu i namjeni, dok se kvalitet goriva provjerava laboratorijskim analizama.

Ministarstvo navodi da se provjeravaju kalorijska vrijednost, sadržaj hlora, žive i drugih teških metala, kao i dodatni hemijski parametri koji mogu utjecati na sigurnost industrijskog procesa i okoliš.

Da kontrola kvaliteta nije samo formalna obaveza pokazuje i podatak Ministarstva da je tokom 2024. i 2025. godine iz Lukavac Cementa vraćeno pet pošiljki goriva koje nisu zadovoljile zahtjeve cementare, iako su, prema dostavljenim informacijama, bile usklađene s međunarodnim standardom.

Iz Federalnog ministarstva navode da su u cementari u Kaknju tokom posljednje tri godine provedena 24 inspekcijska nadzora te da su nalazi koji se odnose na korištenje RDF/SRF-a i emisije u zrak bili uredni. U Lukavac Cementu tokom istog perioda provedeno je 20 inspekcijskih nadzora.

Pitanje prekograničnog prometa otpada dodatno je dospjelo u fokus javnosti u septembru ove godine, kada je Federalno ministarstvo okoliša i turizma, nakon navoda o mogućem prometu otpada s područja Gospića u Hrvatskoj prema BiH, zatražilo provjere od nadležnih institucija i razmatranje pojačanog nadzora nad pošiljkama RDF/SRF-a iz Hrvatske.

Energetska oporaba ne smije potisnuti reciklažu

Iako industrijsko korištenje alternativnih goriva može donijeti određene ekonomske i okolišne koristi, stručnjaci upozoravaju da razvoj takvih kapaciteta mora biti pažljivo planiran kako ne bi došao u sukob s osnovnim principima cirkularne ekonomije.

Profesorica Dušica Pešević, šefica Katedre za zaštitu životne sredine na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, smatra da se opravdanost energetske oporabe mora procjenjivati tek nakon što se iscrpe mogućnosti sprečavanja nastanka otpada, ponovne upotrebe i reciklaže.

- Osnovni kriterijum treba biti hijerarhija upravljanja otpadom - prevencija, priprema za ponovnu upotrebu, reciklaža, drugi oblici iskorištavanja (oporabe), a tek potom odlaganje - kazala je Pešević za Fenu te posebno upozorila na mogućnost da ulaganje u velika postrojenja za termičku obradu stvori dugoročnu potrebu za stalnim količinama otpada, kako bi takva postrojenja bila ekonomski održiva.

- Problem nastaje kada se izgradnja postrojenja za termičku obradu ili energetsko iskorišćavanje zasniva na dugoročnoj potrebi za velikim količinama miješanog komunalnog otpada - istaknula je.

Prema njenim riječima, takav pristup može smanjiti motivaciju za ulaganja u odvojeno prikupljanje i reciklažu, jer se otpad počinje posmatrati prvenstveno kao gorivo koje je potrebno stalno osiguravati.

Upozorava da se energetskim iskorištavanjem materijali nepovratno gube, za razliku od reciklaže, dok emisije i ostaci termičkih procesa zahtijevaju odgovarajući nadzor i zbrinjavanje.

Ipak, naglašava da energetska oporaba sama po sebi ne mora predstavljati problem i da može imati opravdanu ulogu kada se koristi za preostali otpad koji nije moguće razumno reciklirati, posebno kao alternativa njegovom odlaganju.

Presudno je, smatra Pešević, da se kapaciteti planiraju prema stvarnim i budućim količinama ostatnog otpada, uzimajući u obzir očekivano smanjenje nastanka otpada i razvoj reciklaže.

Takav pristup zagovara i Evropska komisija, koja u svojim smjernicama upozorava na rizike prevelikih kapaciteta za energetsku oporabu i potrebu da se prednost daje rješenjima na višim nivoima hijerarhije upravljanja otpadom.

Novi plan predviđa preradu ostatnog otpada, ali ulaganja tek treba realizirati

Federalni plan upravljanja otpadom za period 2026-2030, koji je Vlada FBiH usvojila u julu ove godine, predviđa razvoj infrastrukture za mehaničku obradu miješanog komunalnog otpada, izdvajanje reciklabilnih materijala i proizvodnju goriva iz otpada tamo gdje za to postoje tehnički, okolišni i ekonomski uslovi.

Planirana je uspostava regionalnog sistema upravljanja otpadom kroz 12 funkcionalnih regija, s centrima koji bi, zavisno od lokalnih potreba, imali kapacitete za sortiranje, obradu različitih vrsta otpada, kompostiranje i druge postupke.

Takvi centri mogli bi predstavljati osnovu za organiziraniju pripremu dijela ostatnog otpada za industrijsku upotrebu, ali njihova izgradnja sama po sebi ne garantira da će domaća proizvodnja zamjenskih goriva biti ekonomski opravdana.

Posebno je važno što Federalni plan istovremeno predviđa razvoj odvojenog prikupljanja i reciklaže, bez kojih nije moguće uspostaviti kvalitetan sistem pripreme ostatnih materijala.

Pored infrastrukturnih nedostataka, otežavajuća okolnost ostaje i nepostojanje potpuno usaglašenih podataka o različitim tokovima otpada.

Za industriju je istovremeno sve značajniji i evropski Mehanizam za ugljično prilagođavanje na granicama (CBAM), čija je konačna faza primjene počela početkom 2026. godine i kojim se obuhvata i cement.

Bosna i Hercegovina već ima dio elemenata potrebnih za iskorištavanje ostatnog otpada, odnosno industriju koja koristi zamjenska goriva, pojedina preduzeća koja ih pripremaju i planske dokumente koji predviđaju razvoj odgovarajuće infrastrukture.

Ono što i dalje nedostaje jeste dovoljno razvijen i međusobno povezan sistem koji bi omogućio da se prvenstveno izdvoje materijali za ponovnu upotrebu i reciklažu, a potom odgovarajući ostatni otpad obrađuje u skladu s potrebama industrije i propisanim okolišnim uslovima.

Povećanje domaće proizvodnje RDF/SRF-a moglo bi smanjiti dio potrebe za uvozom, otvoriti mogućnosti za nova ulaganja i doprinijeti smanjenju količina otpada koje završavaju na deponijama.

(Vijesti.ba / FENA)