Prvo su nas ubili, a sada nas žele izbrisati

Piše: Emir Suljagić

U julu 1995. preživio sam genocid u Srebrenici. Imao sam 20 godina. Ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Trideset i jednu godinu kasnije upravljam institucijom zaduženom za čuvanje sjećanja i dokaza o onome što se dogodilo. Među mojim kolegama su preživjeli, članovi porodica ubijenih i ljudi koji su se vratili u zajednice iz kojih su nasilno protjerani.

Neke od njih policija Republike Srpske sada poziva na saslušanje samo zato što rade u Memorijalnom centru Srebrenica.

Da biste razumjeli šta to znači, morate znati gdje radimo.

Memorijalni centar Srebrenica institucija je Bosne i Hercegovine, osnovana državnim zakonom. Nalazi se u Potočarima, gdje su hiljade ljudi u julu 1995. potražile utočište kod mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Odatle su snage bosanskih Srba odvojile muškarce i dječake od njihovih porodica, a zatim ih ubile.

Ali Potočari su i dio Republike Srpske, jednog od dva entiteta Bosne i Hercegovine. Njena ratna vojska i policija počinile su genocid. Njeno današnje političko rukovodstvo više puta ga je negiralo.

Dokaze o genocidu čuvamo na teritoriji kojom upravljaju vlasti čiji najviši politički predstavnici odbacuju sudske nalaze kojima je utvrđeno da je počinjen genocid.

Našu instituciju štiti policijska agencija na državnom nivou. Ipak, naši zaposlenici žive u okolnim zajednicama u kojima je policija u nadležnosti Republike Srpske. Mnogi su Bošnjaci koji su preživjeli rat ili se vratili nakon protjerivanja. Građani su koji rade za državnu instituciju, a mogu se naći u situaciji da ih tretiraju kao pripadnike neprijateljskog civilnog stanovništva.

To je stvarnost koja stoji iza aktuelnih policijskih istraga.

U julu je najmanje 26 sadašnjih i bivših zaposlenika i saradnika Memorijalnog centra pozvano na saslušanje u Policijsku upravu Zvornik. Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini potvrdilo je da je naložilo provođenje istražnih radnji. U septembru su tužioci zatražili finansijsku i administrativnu dokumentaciju o poslovanju Centra u 2022. godini, u okviru preliminarnih provjera mogućeg izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske tvrdi da njegovi službenici postupaju pod nadzorom tužilaštva. Također je odbacilo moje upozorenje da se protiv Memorijalnog centra priprema akcija u kojoj bi učestvovale specijalne policijske jedinice. U međuvremenu smo od tužilaštva dobili potvrdu koja potkrepljuje naše ranije zabrinutosti.

Mi smo javna institucija. Naše finansije podliježu zakonitoj kontroli. Nemam ništa protiv legitimnih istraga koje provode organi u okviru svojih ovlaštenja. Nijedna institucija ne može biti izuzeta od odgovornosti samo zato što se bavi genocidom.

Ali odgovornost ne može značiti ni da zanemarimo okolnosti u kojima se ove istrage provode.

Kada policija poziva preživjele genocida na saslušanje o instituciji koja čuva dokaze o njemu, važno je uzeti u obzir historiju institucija koje su u to uključene.

Znam šta znači kada vas pozove policija Republike Srpske. Godine 2024. pozvan sam nakon optužbe da sam ugrozio sigurnost policijskog službenika bosanskog Srbina. U stvarnosti, taj službenik je uznemiravao moje zaposlenike i vodio nezvaničnu istragu protiv mene i Memorijalnog centra. Godinu ranije, uz pomoć policijskih agencija na državnom nivou, spriječili smo policiju bosanskih Srba da izvrši pretres naših prostorija pod izgovorom da se u Memorijalnom centru nalazi ilegalno oružje. U stvarnosti, radilo se o eksponatima koje su nam zakonito donirale Oružane snage Bosne i Hercegovine. Prošle godine Ministarstvo unutrašnjih poslova ovog entiteta spriječilo je našu ekipu da snima unutar objekta u Pilici koji je tokom genocida korišten za masovna pogubljenja.

Otišli smo tamo da dokumentujemo zločin. Policija nas je zaustavila.

U julu ove godine objavili smo godišnji izvještaj o negiranju genocida, u kojem smo dokumentovali 149 slučajeva negiranja i relativiziranja genocida, u poređenju s 99 u prethodnom periodu praćenja. Doslovno već narednog dana policija bosanskih Srba počela je ispitivati naše zaposlenike.

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da je u Srebrenici počinjen genocid. Međunarodni sud pravde potvrdio je taj nalaz 2007. godine. Visoki politički i vojni čelnici bosanskih Srba osuđeni su zbog svoje uloge u zločinima.

Ipak, Milorad Dodik i drugi visoki politički predstavnici Republike Srpske više puta su odbacivali te nalaze. Negiranje genocida dolazilo je iz najviših institucija ovog entiteta.

Godinama imam utisak da bi neki politički lideri najradije željeli da Srebrenica ostane groblje.

Mjesto na koje ljudi dolaze jednom godišnje, polažu cvijeće, izražavaju tugu i odlaze. Mjesto na kojem se žali za mrtvima, ali se više ne preispituje politička i institucionalna odgovornost za njihovu smrt.

To nije ono čime se mi bavimo.

Prikupljamo svjedočenja, čuvamo dokumente, istražujemo mjesta masovnih pogubljenja, obrazujemo mlade i suočavamo se s mašinerijom negiranja. Povezujemo iskustva pojedinaca s odlukama, institucijama i strukturama koje su omogućile genocid. Naš rad ne završava ukopom mrtvih. On počinje obavezom da utvrdimo i sačuvamo istinu o tome kako su ubijeni.

Zbog toga je Memorijalni centar mnogo više od mjesta sjećanja. On je institucija koja insistira na odgovornosti.

A odgovornost je neugodna onima koji bi radije govorili o Srebrenici, a da ne govore o tome ko je počinio zločine.

Ne tražim od bilo koga da našim tvrdnjama vjeruje na riječ. Dokazi su dostupni. Presude su javne. Grobnice postoje. Preživjeli su još ovdje.

Tražim samo da ljudima kojima je povjereno čuvanje tih dokaza bude omogućeno da rade svoj posao bez zastrašivanja.

Međunarodna zajednica pomogla je u osnivanju Memorijalnog centra. Podržavala je naš rad i zajedno s nama obilježavala sjećanje na žrtve. Ta predanost ne može biti ograničena samo na godišnjice. Zaštita institucije koja čuva dokaze o genocidu također je provjera znače li pouke koje se tako često spominju u govorima išta u praksi.

Preživio sam Srebrenicu. Znam razliku između života pod prijetnjom i očekivanja da se pravimo kao da prijetnja ne postoji.

Ljudi sahranjeni u Potočarima više ne mogu govoriti. Mi koji smo preživjeli već tri decenije nastojimo da njihove priče ne budu zaboravljene.

Nismo preživjeli da bi drugi odlučivali kojih dijelova naše historije smijemo da se sjećamo i kakvu priču smijemo ispričati. Bili smo tamo kada su ubili sve koje smo poznavali. Nećemo dopustiti da nas izbrišu.


(Vijesti.ba)