Zašto Beograd revizionističku ideologiju punom parom izvozi u Crnu Goru

Koja u submisivnu Crnu Goru punom parom izvozi svoj revizionistički narativ o „dobrim, antifašističkim četnicima“. Rade na tome mediji, kao i kompanije pod kontrolom Aleksandra Vučića. No ovlašteni uvoznik je SPC, koja proizvod distribuira u svim svojim prodajnim objektima – od kojih su neki sakralni, neki poslovni, neki medijski a neki kancelarije sve tri grane vlasti.

Zašto je srpskim vlastima tako važan revizionistički narativ? Ne zbog četnika i ne zbog rata 1941-1945. Nego zbog revizije istine o razlozima, prirodi i odgovornosti za ratove koje je Beograd vodio devedesetih godina XX vijeka.

Ti su ratovi imali isti cilj – stvaranje Velike, onomad Homogene Srbije – kao i iste metode, koje su podrazumijevale i sistematske ratne zločine i genocid u Istočnoj Bosni. Rehabilitacijom onog (1941-1945) pokušaja stvaranje Velike Srbije obezbjeđuje se nevinost i ovom (1991-1999), a da se pritom ne zabada prst u oko tzv. Međunarodnoj zajednici i direktno ne dira u presude suda u Hagu.

Notorno je da je u ratovima devedesetih godina Beograd pokušao stvoriti Veliku Srbiju. Taj projekat je, u spisu napisanom u Nikšiću, godine 1941, objavljenim pod imenom “Homogena Srbija”, osmislio ideolog četničkog pokreta, Stevan Moljević. Realizacija tog projekta, kako 1941. tako i 1992. podrazumijevala je istrebljenje muslimana u Istočnoj Bosni, naročito uz rijeku Drinu. Ratko Mladić je u Srebrenici i Podrinju pokušao dovršiti ono što nije dovršio četnički komandant Pavle Đurišić. Koji 13. februara 1943. Draži Mihailoviću šalje raport o “akciji protivu muslimana” u “Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu”, u kojem, crno na bijelo, piše: “Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve. Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih dvije nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8 000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece”.

Kakav vitez. Kakva vojnička čast. Iz strukture žrtava – 1200 boraca, 8 000 žena, staraca i djece – iščitava se da su četnici u sukobu sa porodilištem i staračkim domom ostvarili nesumnjivu dominaciju. Problem bi nastao onda kada bi naišli na naoružane muškarce. Na Neretvi, recimo. Ili na Krnovu, na koje se sada ustremio Metodije. Gdje je, kako je na društvenim mrežama objavila istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica, poginulo 350 četnika, oko 350 ranjeno, 180 zarobljeno a 130 pristupilo partizanima. Koji su izgubili jednog borca. Šest ih je ranjeno.

Pošto je, kao što je opštepoznato, za koljačke pohode Ratka Mladića i Draže Mihailovića kriv Tito, četnički komandant je u Srbiji rehabilitovan, a sa njim i ideologija u ime koje su smrt sijali on i Mladić.

Kakav smisao za sarkazam istorija ima… Titova slavna armija je na koncu završila ratujući za četnički cilj. Vojska koja je napala Sloveniju, pa potom bombardovala Vukovar i Dubrovnik bila je fašistička. Vojska koja je naoružala četnike koji su pod opsadom držali Sarajevo bila je fašistička.

Takva vojska nigdje nije pobijedila. U osam godina poražena je u četiri rata – što je, vjerovatno, svjetski rekord. Iz nekog razloga, taj rekord se ne slavi.

Preostaje revizija. Kako vojnih zbivanja, tako i političkih vektora koji su tim zbivanjima upravljali. Kao dio udruženih revizionističkih napora, svojom bajkom o Momiru Bulatoviću, istakao se i predsjednik Milatović. Od kojega ubuduće, u tom smislu, treba očekivati i ozbiljnije zahvate.

Šta da se radi… Više je jugoslovenskih fudbalera poginulo u utakmicama protiv Njemačke, nego četnika u borbama protiv nacista.

Zato su zalud svi pozivi na pomirenje, zalud suze nad našim podjelama… Za priču o tome kako su četnici bili borci protiv nacizma partner revizionistima ne možemo biti ni vi ni ja – u svakom slučaju ne ja. Jer toliko mašte nemam.

Vidite… kad sam bio mali, sanjario sam kako svemirskim brodom odlazim u Crnu rupu; nacrtao sam strip inspirisan Star Wars serijalom; sanjao sam da sam Srebrni letač i da spašavam udaljene galaksije. Ali nikad nisam uspio zamisliti da su četnici antifašisti. Pošto su mi na Romaniji pola babine familije pobili oni a pola ustaše, bješe teško odsanjati takvo što.

Ko onda revizionistima može biti partner za njihovu bajku o četnicima koji su bili antihitlerovska gerila?

Pa Marvel, braćo i sestre. Marvel. U njihovim filmovima, naime, ljudi lete, jezde kroz svemir na surf daskama, svemoćnim čekićima izazivaju zemljotrese i tornada, vladaju civilizacijama ispod mora i kao pauk se veru po njujorškim soliterima. Budući da se njihovi filmovi ne obaziru ni na istoriju ni na fiziku; budući da se u tim filmovima zbiva ono što se nikada nije desilo niti će se desiti – Marvel bi, velim, nedvojbeno znao snimiti i film za đecu u kojem su četnici heroji.

Revizionistički argumenti su, nema što, moćni i čvrsti. Kao potrošeni kurton. Recimo ovaj, kvazipravni: Draža nije ratni zločinac jer ga je rehabilitovao sud u Beogradu. Bravo. Isto tako, ni Hitler nije ratni zločinac, budući da ne postoji pravosnažna presuda kojom je za ratne zločine osuđen.

Ili ovaj: Amerikanci su podržavali četnike, što znači da su četnici dobri momci.

Ah, šta da vam kažem… Amerika je, recimo, poržavala Pinočea. Podržavali su ga kada je izveo vojni puč protiv ljevičara Aljendea. Podržavali su ga kada je zaveo teror da bi učvrstio vlast. Podržavali su ga kada je svakojakim zločinima – koji su uključivali i masovne egzekucije građana Čilea – tu vlast održavao. Podržavali su ga kada je, prema američkom CBS News, pobio najmanje 3095 ljudi. Podržavali su ga i kada je, po podacima Amnesty International i Komiteta Ujedinjenih nacija za ljudska prava, 250 000 građana Čilea strpao u zatvor kao političke zatvorenike.

Lista diktatora u Južnoj Americi koje je Amerika podržavala dugačka je. Kao što su podržali i Franka u Španiji. Najprije pasivno, tako što je tokom Španskog građanskog rata američki kongres odbio pružiti pomoć Republici i umjesto toga usvojio niz Akata o neutralnosti, koji su omogućili Hitleru i Musoloniju da oružjem obezbijede Frankovu vojnu prevlast i pobjedu. Potom su, kako piše američki Los Angeles Times, SAD tokom prve godine vlasti Ajzenhauerove administracije sa Frankom potpisale pakt. „U zamjenu za vojne baze, Franko je dobio vojnu asistenciju, ekonomsku pomoć i, najvažnije, implicitnu moralnu podršku SAD“.

OK. Mislim da smo se razumjeli.


Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

(Vijesti.ba)