8°C
Mostar 15°C
Tuzla 12°C
Banja Luka 14°C
Bihać 10°C

25.08.2023 / 09:39 Komentari - Piše: Senadin Lavić

Bošnjaci i drugi bosanski patrioti dokazali su 90-ih svoje bosanstvo

Bošnjaci i drugi bosanski patrioti dokazali su 90-ih svoje bosanstvo
Foto: Vijesti.ba

Bosanski identitet: Relativizirajući diletantizam i društvena anomija.

Za Vijesti.ba piše: prof. dr. SENADIN LAVIĆ

- Uvijek treba pitati kome odgovara pojmovna pometnja ili značenjska zbrka u jednom društvu koje je zahvaćeno anomijom. Plansko “zamućivanje” značenja pojmova ili političkih ideja služi kao instrument da se u “mutnoj vodi” lovi ono što bistar um ne bi nikada dopustio. Jedna takva konfuzija nastala je oko savremenog koncepta nacije (nacionalnosti) jer je, između ostalog, prohujala sovjetska i marksistička teorija nacije ostala u moždanima vijugama pojedinaca. Suvremeni koncept nacije jasno definira naciju kao političku zajednicu slobodnih građana jedne države! Na taj način je jasno distingvira od naroda ili narodne grupe koja je zajednica na osnovu kulturno-psihološkog identiteta ili bitnih oznaka etniciteta.

Nemoralni preprodavci magle i ljubitelji skuta vlasti htjeli bi da prošire narativ u javnosti kako su Bošnjaci “zbunjiv narod” i kako ih “zbunjuje ako se previše bave teškim pitanjima”. Eto, njima bi bilo najbolje da ništa ne misle, da samo šute i čekaju šta će im neka sijeda brada reći onako od čibuka ili neki jednosmjerni bot. Neko bi htio da Bošnjaci šute i odreknu se uma dok jedna odmetnuta grupica ljubitelja moći i pozicija operira njihovom “sudbinom”. Pa, nisu Bošnjaci ta vrsta zbunjenih bića. Oni koji misle da su “vlasnici” Bošnjaka (ili Srba, Hrvata, Albanaca, Crnogoraca itd.) trebaju shvatiti da je feudalni model podanika kojima vlada jedan monarh sa sveštenicima odavno postao daleka prošlost. Na Balkanu, nažalost, još uvijek preživljava feudalna svijest koja ne dostiže slobodu građanina i vladavinu prava. Takve modele “etno-monarhističkog” vladanja možemo prepoznati u Srbiji, Bosni, dijelom Hrvatskoj i Crnoj Gori, gdje vladar uz sveštenika “hrabro” stoji na čelu naroda i vodi ga kroz strašne povijesne oluje u stvaranju velike homogene monoetničke države.

Bošnjaci i drugi bosanski patrioti (iz reda Hrvata, Srb, Albanaca, Roma i drugih etničkih grupa) su svoje bosanstvo i odanost Bosni pokazali 1990-ih godina kada su se borili protiv dvostruke agresije Miloševićevog i Tuđmanovog režima. Danas bi neprijatelji htjeli da ih odvoje od Bosne, bosanskog državljanskog (nacionalnog) identiteta i da ih reduciraju na etničko-religijsku grupu koja ima “neku svoju teritoriju”. Samo neprijatelji Bosne podržavaju ideju da ne postoji bosanstvo u građanima Bosne i da oni uopće nemaju u svojoj svijesti bosanski identitet. To se nameće u javni prostor Bosne već odavno i postalo je dominantna dogma da “Bosna nema svoj narod”, te je na osnovu toga ona mehanički “sastavljena” od dva naroda i jedne religijske grupe! Oni koji razvijaju “bošnjačku politiku” kao etničko-religijsko predstavljanje narodne grupe (“legitimni predstavnik Bošnjaka”) ne mogu iskoračiti iz živog pijeska etnopolitike i osigurati bosansku državljansku politiku ili bosansku nacionalu politiku jer za to je potrebno mišljenje koje operira s pojmom bosanstva a ne “bošnjačko-muslimanskog” identiteta. Isto je kod bosanskih Hrvata i Srba! Bosanska nacionalna politika ne pristaje na “neku teritoriju za muslimane”. Dakle, kakav je to nemoral u čovjeku da licemjerno ponavlja da ne postoji Bosanac, Bosna ili bosanstvo?

Pitanje o bosanstvu Bošnjaka nije moguće svesti na verdikt i arbitriranje jedne političke partije (SDA, SDP, NiP) ili religijske organizacije (Islamska zajednica, Katolička crkva). Ovo nije partijsko ni teološko pitanje! Političke partije i religijske organizacije ne odlučuju o ovome pitanju, ali – mogu pomoći u normalizaciji diskursa o bosanstvu. Neprihvatljivo je da predstavnici religijskih institucija objašnjavaju pojmove nacije i naroda kao da je to fokus njihove djelatnosti. Religijske institucije imaju zadatak da se brinu o vjerovanju muslimana, katolika ili pravoslavaca! Njihova dionica povijesne zbilje je religijska i nije jedina. Postoje mnogobrojne forme ljudske povijesne zbilje koje bitno određuju identitete ljudi. Neprimjereno je reducirati cjelinu ljudskog života na religiju, koja je samo jedna od brojnih formi racionalnosti! Drugo je pitanje kako se jedna narodna grupa reducira u svome postojanju na “religijsku svijest” i preusmjerava da ne razvije pluralnu racionalnost djelovanja.

U ovome pitanju o bosanstvu radi se o državljanskom identitetu jednog naroda kojeg se već dugo tretira kao religijsku skupinu ili odmetnutu grupu. Radi se o epohalnom okretu u mišljenju Bošnjaka kojima se do sada podmetali srpstvo, hrvatstvo, jugoslavenstvo, muslimanstvo (narodne i nacionalne opcije), ustaštvo, četništvo, turčijat i tako redom. Dakle, radi se o epohalnom okretu unutar bosanskog bića Bošnjaka koji otvoreno i slobodoumno izražavaju svoju opredijeljenost za državu Bosnu i Hercegovinu bez obzira što su im neki zlotvori spremili nestanak ili “neku teritoriju za muslimane” na kojoj će ordinirati u gluhoj zapuštenosti. Samo još poneki bošnjački naivac i notorni posrbica može u bosanstvu vidjeti opasnost! Neznalice i diletanti, smutljivci i prevaranti se poigravaju s javnim prostorom znanja na osnovu moći koja im je “nekim slučajem” pala u ruke, a ne na osnovu znanja i razumijevanja procesa unutar društvene formacije. Iza njih “stoji” politička partija ili religijska institucija, tajna služba ili ekonomska moć, kao okvir koji osigurava “istinu” i koji iskorjenjuje svako neidentično mišljenje.

Ono što je već odavno locus communis, Aristotelov topoi (τόποı), mora se iznova objašnjavati i time srozavati društvenu pamet, jer nekoliko smutljivaca svjesno ili nesvjesno krivotvori značenja pojmova, izjave ljudi, pozicije znanja i obmanjuje javnost. Savremena distinkcija između nacionaliteta i etniciteta je u društvenim znanostima već postala locus communis ili općepoznata razlika koja omogućava razlikovanje kulturno-psihološkog sadržaja jedne društvene grupe od njezinog pravno-političkog identiteta i stanja. Samo bornirani umovi i diletantska svijest kruto insistiraju na suspektnim shemama klasifikacije krutog i nepromjenljivog identiteta iz 19. stoljeća. Iz prevaziđene sovjetske antropologije (primjerice J. Bromley) nasljeđuje se koncept etniciteta kao nečega što ima čvrstu, nepromjenljivu jezgru koja traje kroz vrijeme i ne mijenja se. S druge strane, suprotno tome, skup oznaka koje se vežu za etnicitet jedne narodne grupe rezultat je povijesnih konstrukcija, interpretacija, reinterpretacija i apostrofiranja. Identitet ovisi od kontakta s “Drugim” i mjesta dodira (granice) s drugim različitim etničkim identitetima.

U knjizi The ethnic origins of nations (1986) A. Smith navodi osnovne dimenzije sadržaja etnije (etničke zajednice): a) zajedničko ime, b) zajednički mit o porijeklu, e) zajednička dijeljena povijesti, d) zajednička distinktna kultura, e) veza s određenim teritorijem, i f) osjećaj solidarnosti (str. 22-29). Smith također smatra da je mit o zajedničkom porijeklu sine qua non etniciteta (str. 24). Navodno je predstava (osjećaj) o nekoj “zajedničkoj povijesti” važnija od činjenica što ih je znanstvena historiografija uspjela otkriti. A onda se to se, uz kulturna svojstva poput jezika, religije, narodnih običaja i institucija, dalje vezuje na ideju o etničkoj teritoriju (staroj domovini), što učvršćuje osjećanje solidarnosti u zajednici. Smith naglašava da su prvi koraci prema pojmu nacionalnosti načinjeni na Zapadu, dakle, nacija i nacionalizam s povijesnog gledišta su zapadni pojmovi i tvorevine. Smith podsjeća da su svojstva koja naciju razlučuju od etnije: teritorijalnost, državljanstvo, vladavina prava, pravni kodeksi i politička kultura. To su, također, u izvjesnom smislu bila zapadna obilježja i svojstva.

Florin Curta je u knjizi The making of the Slavs (2004) podsjetio na Fredrika Bartha u istraživanjima odnosa između etničkih grupa. Prije Bartha, zapadni antropolozi ograničili su svoje istraživanje na procese koji su se odvijali unutar grupa (intragrupna dinamika), a ne između grupa (intergrupne relacije). Antropološka razmišljanja zasnivana su na premisi da je kulturna varijacija diskontinuirana i da su postojale skupine ljudi koji su suštinski dijelili zajedničku kulturu i interkonektirane razlike koje distingviraju svaku takvu diskretnu kulturu od svih ostalih. Barth je bacio novo svjetlo na subjektivne kriterije (etničke granice) oko kojih je uokviren osjećaj etničkog identiteta pripadnika određene grupe. Naglasio transakcijsku prirodu etniciteta, jer su u praktičnom ostvarenju identiteta na djelu dva međusobno ovisna društvena procesa, onaj unutarnje i onaj vanjske definicije (kategorizacije). Usredotočujući se na međuetničke, a ne na unutargrupne društvene odnose, Barth je veći naglasak stavio na socijalne i psihološke, a ne na kulturno-ideološke i materijalne faktore. Njegov je pristup prihvatio pretežno socijalnu interakcionističku perspektivu, izvedenu iz rada socijalnog psihologa Ervinga Goffmana (simbolički interakcionizam). U tom pristupu objektivna kulturološka razlika posmatra se kao epifenomenalna, podređena društvenoj interakciji i uglavnom se može objasniti s obzirom na nju.

Tako je logično tvrditi da su Bošnjaci (Hrvati Srbi, Crnogorci…) kao narod ili narodna društveno-povijesna grupa, u svome postojanju, dijelom vjernici, govornici bosanskog jezika (ili nekog drugog), zemljoradnici, umjetnici, vojskovođe, građevinari, putnici, tehničari, metafizičari, avanturisti, dobričine, meraklije, znanstvenici i tako redom. Ovo nabrojano i još mnoštvo sličnih karakterizacija čine identitet bošnjačke narodna grupe u vremenu i prostoru. To je njihova prepoznatljivost među drugim narodnim grupama. Uz ove karakterizacije u budućnosti će se pojaviti još neke koje danas ne možemo ni zamisliti i to će bitno uticati na definiranje njihovog identiteta. Tako je identitet izraz društveno-povijesnog života grupa i pojedinca.

Isto tako, Bošnjaci (bosanski Hrvati, Srbi, Crnogorci, Albanci, Makedonci i drugi) su i Bosanci, dio bosanske nacije ili internacionalno priznate države-nacije Bosne i Hercegovine. Njihovo bosanstvo je priznavanje ovoga državnog, pravno-političkog i povijesno-strateškog stanja. Priznavanje i poštivanje države BiH potvrđuje bosanstvo, bez obzira da li se to sviđa nekom hegemonizmu. Bosanac iskazuje opredijeljenost za državu Bosnu i Hercegovinu kao modernu, demokratsku, na građanskom društvu zasnovanu, pod vladavinom prava vođenu, slobodnu, suverenu i nezavisnu državu. To je epohalni novitet današnje generacije bosanskih građana. Od 1992. godine postoji država-nacija Bosna i Hercegovina koju su pokušali uništiti velikosrbijanski i velikohrvatski hegemoni. To je pravno-politički osnov bosanskog nacionalnog identiteta i socijalne integracije ljudi.

(Vijesti.ba) 

Izdvajamo