Kabul pred rizikom da postane prvi moderni grad bez vode

Prema izvještaju humanitarne organizacije Mercy Corps, nivo podzemnih voda u glavnom gradu Afganistana opao je za čak 30 metara u posljednjih deset godina. Glavni uzroci su ubrzana urbanizacija i klimatske promjene, piše Guardian.

Skoro polovina bunara u Kabulu – glavnog izvora pitke vode za stanovnike – već je presušila. Trenutna potrošnja vode premašuje prirodni kapacitet obnavljanja za 44 miliona kubnih metara godišnje. Ako se ovaj trend nastavi, svi vodonosnici u Kabulu mogli bi presušiti do 2030. godine, što predstavlja egzistencijalnu prijetnju za sedam miliona ljudi koji žive u gradu.

„Potrebno je ozbiljno dokumentovati ovu krizu i skrenuti međunarodnu pažnju na hitnu potrebu za djelovanjem,“ izjavio je Dayne Curry, direktor Mercy Corpsa za Afganistan. „Bez vode, ljudi napuštaju svoje domove. Ako međunarodna zajednica ne reaguje, to će dovesti do još veće migracije i patnje afganistanskog naroda.“

Izvještaj također ukazuje na ozbiljnu kontaminaciju vode – do 80% podzemnih voda u Kabulu smatra se neispravnim za piće, zbog visokog nivoa fekalija, soli i arsena.

Stanovnici Kabula svakodnevno se suočavaju s borbom za vodu. Neka domaćinstva troše i do 30% svojih prihoda na vodu, a više od dvije trećine je u dugovima zbog troškova vezanih za vodu.

„Afganistan se suočava s brojnim problemima, ali nestašica vode je među najtežim,“ rekla je Nazifa, učiteljica iz naselja Khair Khana. „Svako domaćinstvo ima problema, posebno oni sa niskim prihodima. Dovoljna količina kvalitetne vode iz bunara jednostavno ne postoji.“

U međuvremenu, privatne firme koriste krizu kako bi zaradile – kopaju nove bunare, crpe javne zalihe podzemne vode i zatim tu istu vodu prodaju stanovnicima po znatno višim cijenama. „Ranije smo plaćali 500 afgana svakih deset dana za vodu iz cisterni. Danas nas ista količina košta 1.000 afgana,“ kazala je Nazifa.

Eksplozivan rast broja stanovnika – s manje od milion ljudi 2001. godine na današnjih sedam miliona – drastično je povećao potražnju za vodom. Nedostatak centraliziranog upravljanja i regulacije dodatno je pogoršao situaciju.

Početkom 2025. godine, UN-ova kancelarija za koordinaciju humanitarnih pitanja saopštila je da je prikupljeno samo 8,4 miliona dolara od potrebnih 264 miliona za planirane projekte vodosnabdijevanja i sanitarne infrastrukture. Dodatna sredstva u iznosu od tri milijarde dolara ostaju zamrznuta od povratka Talibana na vlast u augustu 2021. Nedavna odluka SAD-a da ukine više od 80% finansiranja preko USAID-a dodatno je pogoršala krizu.

„Sve zavisi od pomoći. Možemo baciti milione dolara na privremena rješenja, ali bez dugoročnih ulaganja problem neće nestati,“ kaže Curry.

„A trenutno međunarodne vlade ne žele investirati zbog političkih razloga.“

Nazifa dodaje: „Voda je ljudsko pravo i prirodni resurs Afganistana. To nije političko pitanje. Srce mi se slama kad gledam kako mi u vrtu venu cvijeće i voćke. Ali šta možemo? Živimo u vojnom režimu, ne možemo ni otići da prijavimo problem.“

Jedan od potencijalnih projekata koji bi mogao ublažiti pritisak na podzemne vode jeste izgradnja cjevovoda iz rijeke Panjshir, koji bi osigurao pitku vodu za dva miliona stanovnika. Projekt je u fazi čekanja na budžetsko odobrenje, a vlada traži dodatne investitore kako bi pokrila trošak od 170 miliona dolara.

„Nemamo vremena za čekanje,“ upozorava dr. Najibullah Sadid, istraživač u oblasti upravljanja vodnim resursima. „Stanovnici Kabula doslovno biraju između hrane i vode. Ipak, spremni su da ulože i ono malo što imaju u održiva rješenja. Najvažnije je da se počne – bilo gdje.“

(Vijesti.ba)