Foreign policy: Hrvatski lideri opasniji za budućnost BiH od Dodika?

Teško biste našli zemlju u kojoj se slučajni grad srednje veličine na američkom Srednjem zapadu spominje češće nego New York, Los Angeles i Chicago zajedno—osim ako niste u Bosni. Još od novembra 1995., kada je administracija predsjednika Clintona okupila bosanske, srpske i hrvatske lidere u vazduhoplovnoj bazi Wright‑Patterson u Daytonu, Ohio, kako bi pregovarali o okončanju rata protiv Bosne i genocida nad njenim muslimanskim stanovništvom, “Dayton” je postao urezan u kolektivno sjećanje nacije. Za Bosance, Dayton nije samo mjesto—već sporazum koji je donio mir, ali je i opteretio Bosnu sa manjkavim i disfunkcionalnim politickim sistemom koji i dalje oblikuje sudbinu zemlje.

Ovog maja, skoro 30 godina nakon prvobitnih mirovnih pregovora, bivši gradonačelnik Daytona i sadašnji kongresmen SAD‑a Mike Turner organizovao je konferenciju Daytonski dijalog tokom proljetne sjednice Parlamentarne skupštine NATO‑a. Predstavljena kao diskusija usmjerena na budućnost Bosne, američko liderstvo i odnose SAD‑a i Bosne, događaj se tiho pretvorio u pozornicu za hrvatske nacionalističke poruke.

Konferencija je održana u rizičnom trenutku: Milorad Dodik, Kremljem podržani proksi kojeg podržava Srbija i trenutni predsjednik Republike Srpske (RS), jednog od dva entiteta stvorena Daytonskim sporazumom, upravo je pokrenuo svoj dosad najagresivniji napad na sam sporazum. Dok su međunarodni akteri dugo tretirali Dodika kao zgodnu metu za osudu, zarađujući diplomatske poene bez stvarne koristi za Bosnu, uglavnom su ignorisali, a u nekim slučajevima čak omogućili, koor­disaniju i podmukliju prijetnju od strane tvrdokornih hrvatskih nacionalista u Hrvatskoj i Bosni. Njihova politička agenda ne samo da potkopava decenije međunarodnog truda i milijarde uloženih u Bosnu, već predstavlja ozbiljnu i rastuću prijetnju regionalnom miru.

Nigdje to nije bilo očitije nego na obilježavanju godišnjice Daytonskog sporazuma. Okupljanje je odjekivalo ratnim narativima Hrvatske iz devedesetih. Među drugim retorikama koje su izazvale ozbiljnu zabrinutost bila je otvorena podrška hrvatske delegacije etničkoj segregaciji u bosanskim školama, revizionistički prikazi građanskog rata i otvoreno miješanje u unutrašnje poslove Bosne, posebno u vezi sa predloženim promjenama izbornog zakona.

Obilježavanje godišnjice Daytonskog sporazuma nije bilo izuzetak. Već skoro dvije decenije, hrvatsko rukovodstvo sistematski narušava suverenitet Bosne. Daytonski sporazum je zamišljao Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu sa dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine, pretežno sa bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, i RS, sa pretežno srpskim područjima. HDZ BiH, sestrinska stranka vladajuće partije u Hrvatskoj i politički akter iz ratnog vremena, već dugo služi kao glavno sredstvo Zagreba za politički utjecaj i miješanje u Bosni.

Sada politika Hrvatske prema Bosni i dalje odražava neostvarene ratne ambicije, po kojima, prema planu Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, Bosna trebala biti podijeljena na etnički čista područja između Hrvatske i Srbije putem sistematskog protjerivanja i masovnih ubistava ne‑Hrvata i ne‑Srba. Iako je taj plan na kraju okarakterisan od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju kao zajednički zločinački poduhvat, njegovo naslijeđe opstaje—iako u drugačijem političkom obliku. Iako prvi Tuđman‑Miloševićev plan nije uspio, uspostavljanje RS‑a bosanskim Srbima je dalo ogromnu autonomiju. Umjesto da jača bosansku državu i podržava njen euroatlantski put, Dodik je iskoristio tu autonomiju da vodi neumornu kampanju secesionističke destabilizacije. Kritično je da nivo samouprave koji je RS dobio Daytonom nikada nije ostvaren od strane Hrvata u Bosni.

Danas su hrvatske ambicije poprimile novi politički oblik: nastavak ratnog projekta Tuđmana i Miloševića političkim sredstvima. A kako su zapadni odgovori na Dodika postali sve bešćutniji, politika popuštanja njegovim postupcima navela je hrvatske lidere u Bosni da imitiraju Dodikove taktike—težeći istim destruktivnim ciljevima putem političke subverzije umjesto sile.

Rastući međunarodni ugled Hrvatske samo je intenzivirao njen politički fokus na Bosnu. Kako su članstvo u EU i NATO-u proširili njen vanjskopolitički utjecaj, tako su se povećali i vrijeme i kapital koje Zagreb ulaže u miješanje u unutrašnje poslove Bosne. U institucijama EU, Hrvatska je postavila navodnu ugroženost bosanskih Hrvata kao centralno pitanje, pretvarajući ga u stalnu tačku dnevnog reda, uključujući i na Evropskom savjetu.

Hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu rutinski koriste EP kao platformu za promovisanje dubljeg etničkog prekrajanja izbornih jedinica u Bosni, umjesto da to smanjuju. Napredak Bosne ka EU postaje sve više uslovljen izbornim reformama koje služe interesima Hrvatske. Čak su i samiti NATO-a i EU iskorišteni za pojačavanje tih narativa, efektivno podređujući demokratsku budućnost Bosne uskoj etnonacionalističkoj agendi.

U srži hrvatske politike u Bosni, koju vodi HDZ BiH i njegov lider Dragan Čović, je ideja “legitimnog predstavljanja.” Iako nikada formalno definisana od strane hrvatskih zvaničnika niti zasnovana na političkoj ili pravnoj teoriji, koncept se svodi na osnovni princip etnonacionalističke politike: tvrdnja HDZ BiH da ima isključivo pravo da definiše ko se smatra Hrvatom i ko ih može predstavljati. Najjasniji izraz toga bio je nedavni amandman na izborni zakon koji je HDZ BiH predložio u Parlamentarnoj skupštini BiH. Prijedlog bi efektivno isključio Hrvate koji žive u miješanim kantonima, omogućavajući glasanje za hrvatskog člana Predsjedništva samo onima koji žive u “posebnim teritorijalnim zonama” s većinskom hrvatskom populacijom—pod kontrolom HDZ‑a BiH. To je očigledan pokušaj inženjeringa izbornih rezultata putem etničkog i geografskog isključivanja.

Osim činjenice da ove teritorijalne zone imaju korijene u ratnoj ideji Herceg‑Bosne—koja je proglašena zajedničkim zločinačkim poduhvatom od strane Međunarodnog krivičnog tribunala—prijedlog ugrađuje opasan princip: teritorijalizaciju etnonacionalne ekskluzivnosti. U suštini, on tvrdi da samo određene etničke grupe trebaju živjeti ili politički kontrolisati određene dijelove zemlje. Ovo nije samo prekrajanje izbornih mapa; to je prikriveni pokušaj stvaranja “trećeg entiteta,” posebne političke jedinice s hrvatskom većinom. Takav potez ne samo da preoblikuje izbornu geografiju Bosne; on učvršćuje etničku segregaciju, ohrabruje separatističke snage i direktno je u suprotnosti s presudama Evropskog suda za ljudska prava koje pozivaju na ukidanje etničke diskriminacije u Bosni.

Dok mnogi u regionu strahuju od pomaka prema srpskim nacionalistima, transakcionizam nove administracije mogao bi iznenaditi svakoga.

HDZ BiH i druge glavne hrvatske političke stranke u Bosni dosljedno su odbijale predložiti reforme izbornog zakona ili amandmane zasnovane na presudama ECHR-a, uprkos činjenici da su te presude, po Ustavu Bosne, superiorne samom ustavu. Bilo je slučajeva da su HDZ BiH i njegova sestrinska stranka u Hrvatskoj otvoreno osporavali te presude, nazivajući ih “politički motiviranim i lažnim” — najviše presudu Kovacević protiv Bosne i Hercegovine—jer ona osporava same temelje etnički podijeljenih izbornih zona i umjesto toga potvrđuje primat individualnog građanskog identiteta nad etničkom pripadnošću. Nije iznenađujuće da je Kovacevićeva presuda utvrdila da je bosanski politički i izborni sistem, zasnovan na Daytonskom sporazumu, strukturalno diskriminatorski. Sud je zaključio da okvir Bosne počiva na zastarjelim principima koje vezuju politička prava ne samo za etnički identitet nego i za mjesto prebivališta. Izričito je zahtijevao sveobuhvatnu ustavnu reformu.

Presuda je pogodila samu srž HDZ‑ove političke platforme, ugrozila njen temeljni identitet i poziciju moći. Kao odgovor, hrvatska vlada, u bliskoj koordinaciji s bosanskim Hrvatima, pokrenula je agresivnu kampanju da poništi odluku, uz bez presedana podršku Ureda visokog predstavnika kroz amicus brief. Iako je Grand Chamber ECHR-a na kraju ukinuo presudu na proceduralnim osnovama, suština njenih zaključaka nikada nije bila osporena.

Posljedice su jasne: Odluka će produbiti jaz između dviju suprotstavljenih vizija budućnosti Bosne. S jedne strane su etnonacionalistički akteri, odlučni da očuvaju disfunkcionalni status quo koji blokira demokratski napredak. S druge strane su građanski reformatori, koji se zalažu za modernizirani ustav u skladu s evropskim standardima ljudskih prava. Bez takvih reformi, Bosna ne može napredovati na putu ka članstvu u EU i NATO-u.

Nije uvijek bilo ovako. Postojalo je vrijeme kada su ključni hrvatski lideri aktivno promovisali konstruktivan, kooperativan odnos s Bosnom. Bivši hrvatski predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović, zajedno s bivšom ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić, zagovarali su ideju da bosanski Hrvati trebaju Sarajevu, a ne Zagrebu, gledati kao svom političkom centru. Njihova vizija evropske budućnosti regije bila je zasnovana na uzajamnom poštovanju, državnom suverenitetu i istinskom partnerstvu. Što je ključno, promovisali su tu viziju bez preduvjeta i nacionalističkih kalkulacija, stavljajući stabilnost obe države i šireg regiona iznad uskih partijskih interesa zasnovanih na etnonacionalizmu.

Danas su te glasovi prebačeni na marginu. Političke figure koje su nekad zagovarale građansku suradnju sada su uglavnom odsutne iz javnog diskursa Hrvatske. Čak i unutar lijevih stranaka, nekada prirodnog doma za takve principe, retorika se drastično promijenila. Mnogi na hrvatskoj ljevici sve više zauzimaju antagonistički stav prema Bosni i njenim institucijama.

Izvanredan primjer ove političke regresije je današnji predsjednik Hrvatske i bivši premijer, Zoran Milanović. Prije dvije decenije Milanović je javno podržavao i čak kampanjski podržavao Željka Komšića, progresivnog bosanskog Hrvata koji se protivio HDZ‑ovom etničkom ekskluzivizmu i umjesto toga zagovarao građanska prava i individualne slobode. Danas se Milanović potpuno okrenuo. Ne samo da kleveta Komšića pogrdnim izrazima, već redovno koristi zapaljivu, etnonacionalističku retoriku, često prelazeći u otvoreno rasističke i fašističke tonove, naročito kada govori o Bošnjacima. Među njegovim najzloglasnijim komentarima je izjava “prvo sapun, pa onda parfem,” implicirajući da Bošnjaci, mnogo prije nego što zatraže građanska prava i individualne slobode, trebaju se “očistiti.” Milanovićev preokret nije samo osobna izdaja bivših principa—odražava širi kolaps političkog diskursa Hrvatske prema Bosni, koji prijeti raspadom decenija krhkog mira i regionalne suradnje.

Ukratko, dani Josipovića, Mesića i Pusić su prošli. I dok su Bosanci i dalje zahvalni što je Daytonski sporazum okončao rat, on je također postavio zabrinjavajući presedan: legitimisao politiku agresije bez odgovornosti. To naslijeđe i dalje živi, kako u duhu, tako i u slovu ustava iz Daytona.

Danas, u onome što predstavlja najozbiljniji napad na ustavni poredak Bosne od kraja rata, trenutni hrvatski lideri u Sarajevu i Zagrebu aktivno pojačavaju napetosti usklađujući se sa Dodikom i secesionističkim agendama RS‑a. Iskoristili su najnoviju krizu da gurne svoju dugogodišnju nacionalističku cilј podjele bosanske države. Sa Dodikom koji ostaje na vlasti i međunarodnom zajednicom nevoljnom da radi na značajnim reformama, HDZ BiH i hrvatski političari postaju sve odvažniji u svojim naporima da potkopaju političku stabilnost Bosne, sve bez stvarnih posljedica.

Još zabrinjavajuće, ovo otkriva dublju, zlokobniju istinu: suverenitet Bosne je tolerisan od strane međunarodne zajednice samo dok ona funkcioniše kao kondominij između Hrvatske i Srbije, njena nezavisnost je konstantno osporavana, dijeljena i drži­ta kao taoc komšijskih interesa. Posljedica je hronična nestabilnost dizajnirana.

Ako međunarodna zajednica nastavi Bosnu tretirati kao sekundarno pitanje—ili, što je još gore, kao trajnu tampon-zonu između suprotstavljenih nacionalističkih projekata—ona će zapravo odustati od svojih poslijeratnih obaveza mira, demokratije i ljudskih prava. Ono što se događa u Bosni nije samo kriza upravljanja već kontrolisani raspad—spora erozija državnosti, maskirana proceduralnom diplomacijom i praznim potvrđivanjima evropske integracije.

Hrvatski sve agresivniji stav, prikriven kao briga za bosanske Hrvate, u stvarnosti je strateška kampanja koja promoviše etničku podjelu pod plaštom legitimnosti, piše Foreign policy. Ova kampanja, sve više usklađena s ruskim interesima, ugrožava ne samo suverenitet Bosne već i regionalnu stabilnost i kredibilitet zapadnih saveza. Daleko od stabilizirajuće sile, Hrvatska postaje nepouzdan partner, čije akcije potkopavaju i budućnost Bosne i strateške interese Evrope i Sjedinjenih Država.

Bosni ne trebaju nove linije na starim kartama ni “posebne teritorijalne zone” koje su proizašle iz ratnih ambicija. Treba joj potpuna konfrontacija sa diskriminatornim osnovama Daytonskog sistema i odlučan pomak prema građanskoj, inkluzivnoj demokratiji, u kojoj državljanstvo, a ne etnicitet, određuje politička prava. Ta transformacija nije samo moguća; ona je neophodna ako Evropa i Sjedinjene Države žele ostati vjerne vrijednostima koje navodno brane.

(Vijesti.ba)