Istina o šećeru: Zašto stalno imamo potrebu za slatkišima?

I stvarno, na prvu se osjetimo bolje: imamo više energije, bistrije mislimo, raspoloženje nam poraste. Ali ono što se dešava unutar našeg tijela i uma ne vidi se odmah.

Kada pojedemo slatko, nivo šećera u krvi brzo poraste. Tada reaguje inzulin – hormon koji spušta taj šećer. I često ga spusti previše. Šta onda? Osjećamo se umorno, nervozno, bezvoljno. I ponovo posegnemo za slatkim da "popravimo" stvar. I tako u krug.

Ovaj ciklus brzo postane navika. Šećer, zatim pad energije, pa opet šećer. A naš mozak se lagano „navuče“ – jer šećer potiče lučenje dopamina, hormona zbog kojeg se osjećamo dobro. Problem? Što s vremenom trebamo sve više slatkog da bismo osjetili isto zadovoljstvo.

Previše šećera remeti i prirodni osjećaj gladi i sitosti. Hormoni koji nam inače jave kad smo siti više ne rade kako treba. Zato stalno imamo potrebu da nešto grickamo, iako nismo stvarno gladni. Dugoročno, to vodi do problema s težinom, metabolizmom i našim odnosom prema hrani.

A ni san ne ostaje pošteđen. Slatko uvečer može poremetiti ritam spavanja, jer podiže nivo hormona stresa – kortizola – baš kad bi tijelo trebalo da se opusti. Loš san sljedeći dan povećava želju za slatkim. I eto nas opet u začaranom krugu.

Psihičke posljedice su česte, iako ih rijetko povezujemo sa šećerom: nagle promjene raspoloženja, nervoza, mentalna magla, problemi s koncentracijom.

Ali nemoj odmah pomisliti da moraš izbaciti sve slatkiše iz života. Ključ je u ravnoteži. Pojedi slatko poslije obroka kad je šećer u krvi stabilniji, zamijeni obični šećer s voćem, tamnom čokoladom ili malo cimeta. I često nam zapravo ne treba slatko – nego odmor, voda, svjež zrak ili malo tišine.

Zato, kad ti mozak naredni put kaže „daj nešto slatko“, zastani i pitaj se – šta mi zapravo treba?

(Vijesti.ba)