Dokumentarac o Charlie Sheenu podijelio kritičare i publiku

Iako nudi dosad neviđen pristup glavnom akteru i njegovom unutrašnjem krugu, film ostavlja gledatelja s podijeljenim osjećajima – je li ovo iskrena ispovijest čovjeka koji traži iskupljenje ili samo još jedan vješto režiran nastup u okviru "turneje iskupljenja"?

U središtu priče je sam Sheen. Smješten u separeu prazne zalogajnice, sada 60-godišnji glumac djeluje smireno, šarmantno i iznenađujuće otvoreno. Bez oklevanja preuzima krivicu za vlastitu propast, secirajući svoj život u tri faze koje sam naziva: "Zabava", "Zabava s problemima" i na kraju "Samo problemi". Njegova sposobnost da ispriča priču o vlastitom uništenju je ponekad hipnotizirajuća, prožeta jedinstvenim "šinizmima" poput usporedbe srama sa "Sjevernjačom, Južnjačom ili Zvijezdom smrti".

Ipak, ispod površine te naizgled brutalne iskrenosti, kritičari poput onih iz The Guardiana primijetili su zabrinjavajući nedostatak istinskog pokajanja. Dok Sheen odaje počast strpljenju svoje porodice, rijetko se osjeća stvarna težina bola koju je nanio drugima.

Režiser mu daje gotovo potpunu kontrolu nad narativom, nježno prelazeći preko najtežih optužbi za porodično nasilje i ugrožavanje partnerica. Gledatelj se ne može oteti dojmu da, iako je Sheen prestao s konzumacijom droga, i dalje je ovisan o jednoj stvari – publici.

Jedna od najvećih mana dokumentarca je njegova struktura. Podijeljen u dva dijela po 90 minuta, film djeluje i predugo i nedovoljno detaljno. Kako primjećuje kritičarka za Variety, bolji izbor bio bi ili sažeti igrani film ili detaljnija serija koja ne bi preskakala ključne dijelove njegove karijere, poput serije Anger Management ili pomirenja s producentom Chuckom Lorreom. Ovako, gledanje postaje iscrpljujuće, poput posmatranja iste saobraćajne nesreće koja se iznova ponavlja.

Snaga filma leži u sagovornicima koji su pristali sudjelovati. Bivše supruge Denise Richards i Brooke Mueller govore bolno iskreno o haosu koji su proživjele.

Richards u suzama priznaje: "Ne znam kako sam uopšte živa". Najprodorniji uvid pruža Jon Cryer, Sheenov kolega iz serije Dva i po muškarca. Njegova analiza Sheenove psihologije, uvjerenja da ne zaslužuje uspjeh pa ga stoga mora ciklički uništavati, nudi više jasnoće od sati Sheenovih monologa. Tu su i jedinstveni trenuci poput intervjua s njegovim bivšim dilerom droge, Marcom, u stanu koji mu je Sheen kupio, gdje na stoliću stoji glumčeva nagrada People's Choice.

Ipak, najveći utjecaj imaju oni koji šute. Odsustvo oca Martina Sheena i brata Emilija Esteveza ostavlja ogromnu prazninu. Iako režiser objašnjava da su htjeli sinu i bratu prepustiti prostor da ispričaju svoju priču, njihov izostanak čini portret porodice nepotpunim, a priču o transgeneracijskoj traumi i utjecaju slave nedorečenom.

Dokumentarac je najviše medijske pažnje privukao "otkrićem" da je Sheen, na vrhuncu ovisnosti o cracku, imao seksualne odnose s muškarcima. Međutim, kako mnogi recenzenti ističu, ta činjenica u 2025. godini nosi daleko veću težinu za samog Sheena nego za publiku. Način na koji režiser "čisti sobu" od snimateljske ekipe kako bi Sheen mogao podijeliti ovu intimu djeluje gotovo performativno, naglašavajući koliko je glumcu i dalje stalo do javne percepcije.

Ostala "otkrića", poput ucjena zbog HIV statusa, već su poznata javnosti. Sheenov život toliko je detaljno dokumentiran u stvarnom vremenu, od bizarnih intervjua o "tigrovoj krvi" do javnih slomova na turneji My Violent Torpedo of Truth, da novi dokumentarac nudi malo istinski novih informacija. Umjesto toga, on uglavnom potvrđuje koliko glumac i dalje živi u sjeni vlastitih najmračnijih trenutaka.

Na kraju, "aka Charlie Sheen" je fascinantan, ali frustrirajući projekt. To je portret čovjeka koji je preživio pakao koji je sam stvorio, ali koji možda još uvijek nije u potpunosti shvatio cijenu tog preživljavanja za sve oko sebe. Film uspijeva prikazati haos, ali ne uspijeva proniknuti u njegovo srce. Ostaje dojam da smo svjedočili još jednoj dobroj predstavi, ali da se prava istina i dalje skriva negdje iza zavjese.

(Vijesti.ba)