Korisnici Doma penzionera u Tuzli za Vijesti.ba: Život mora dalje...

Iako su pretrpjeli svojevrsnu traumu zbog požara, korisnici danas pričaju da moraju nastaviti sa svojim životima. Nekima od njih je familija nudila da se privremeno izmjeste, ali ne žele.
 
„Brat dolazio prvo, kasnije sin, da idem i da se par dana odmorim. Ja nisam htjela. Ja hoću da ostanem s mojim narodom. To što se je desilo, desilo se. Neću dalje da idem. Skupa jedemo, pijemo, živimo, nećemo“ - priča danas Emina Mahmuzić za Vijesti.ba koja već nekoliko godina živi u domu.

Kada se desio poižar, prisjeća se, nije se prepala, ali je uznemirilo što nije mogla nikome pomoći.
 
„Ne mogu dobro na noge. Ljudi nose na nosilama, nose na stolicama ljude. Ljudi ne smiju u lift, jer ko zna šta je sa strujom, može sve buknuti.

I žao mi što nisam mogla pomoći, a gledaš. To je jako teško“-kaže. Na pitanje je li zadovoljna uslovima u kojima boravi, s obzirom na brojne kritike upućene na račun ove javne ustanove, Emina odgovara:

„Prezadovoljna. Ne bi bilo bolje ni kod kuće. Sin me zove kući, snaha kaže: Ja da ti mater služim“. E,pa onda što da ti idem kući. Evo, ovdje platim pa me služe“- zaključuje ova penzionerka u razgovoru za Vijesti.ba.


 
Pet godina Dom penzionera je utočište Esadu Zukiću, penzionisanom pedijatru iz Gradačca. I na njega je traga ostavila noć kada je požar izbio na spratu gdje su bili nepokretni i slabije pokretni korisnici.
 
„Ja sam bio u sobi. Gledao kroz prozor. Gledao sam naše mladiće i djevojke kako trče. Ja i kad bi hito nešto da pomognem,  nisam bio u stanju da uradim to. Samo bih smetao tim ljudima. I koliko god bih pokušao da nešto uradim, ne mogu ništa. Ali vidio sam solidarnost“- objašnjava.

Međutim, naglašava, bio je veoma zabrinut za prijatelja koji je nepokretan ležao u sobi na spratu gdje je požar izbio.

„Razmišljao sam kako on preživljava. Vatra ide na njega. On leži nepokretan. U krevetu nije ni zašto. A ja sam preživljavao na neki način, gledajući njega, kako on to preživljava“- kaže Zukić.



Iako je preživio svojevrsnu traumu, nema namjeru napustiti dom bez obzira na uslove u kojima boravi.
 
„Ja mislim da nema boljeg doma od ovog. Ja sam obilazio neke domove prije nego sam došao ovdje. Nemaju uslove za to. Ovo je ipak ustanova koja se saživila. Na kraju krajeva, imamo sve što nam treba ovdje. Ljudi se žale na hranu. Kažu da nije kupus dobar. Ma, nemojte, ljudi, gledati kupus“- poručuje ovaj korisnik te ističe da mu je veoma bitno druženje sa ostalima, razgovor i lijepa riječ koju starije osobe sve rjeđe nailaze u vlastitim domovima.


(Vijesti.ba)