Vučićevi mediji nazvali Rusiju propalom imperijom

Tekst obiluje uvredama na račun Rusije, a autor u uvodu ovu zemlju naziva propalom imperijom.

Tekst prenosimo u nastavku:

- Svaka propala imperija ima svoj trenutak poniženja. Kod Rusa, to poniženje nosi visoke štikle i govori kroz mikrofon. Marija Zaharova, portparolka ruske diplomatije, više ne predstavlja zemlju, već njezinu frustraciju. Svaka njezina rečenica zvuči kao ekvivalent topovskom udaru – bučna, prazna i predvidiva. Ovog puta njen cilj je bio Aleksandar Vučić. I Srbija. Zaharova se „zapitala” da li Srbija ima jednog predsjednika ili više njih, aludirajući na Vučićeve izjave o izvozu srpske municije. To nije pitanje, to je prijetnja. Ton u kojem car pita gubernatora zašto mu se ne klanja dovoljno nisko.

U ruskoj diplomatiji to zovu bratski savjet. U svakoj normalnoj državi to se zove – poniženje. Kada Zaharova govori o „bratskoj ljubavi”, Srbija se sjeća računa. Srbija zna da bratstvo na silu nije bratstvo, već ropstvo. I da se ne može živjeti od uspomena na savezništva koja su Rusiji uvijek bila jeftina na riječima, a skupa po Srbiju.

Da ne idemo u daleku historiju, samo par decenija unazad. Rusija je podržavala sankcije protiv Srbije devedesetih. Glasala je za svaku rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom smo kažnjavani. Kada je 1999. trebalo pokazati solidarnost, ruski kontingent sa Kosova povučen je prije nego što je i stigao – jer Moskva nije htjela plaćati troškove svog prisustva tamo. Takva „bratska ljubav” traje dok je besplatna.

To je ono što Zaharova nikada neće reći – da Rusija ne brani Srbiju, već samo svoje interese. Da im je Srbija potrebna kao medijski toponim u svakom obraćanju: „braća Srbi”, „pravoslavna solidarnost”, „historijska misija”. Iza tih riječi ne stoji ljubav, već potreba za manipulacijom. Srbija je u ruskoj propagandi uvijek šahovska figura – nikada partner. Zato i nije slučajno što portparolka Kremlja više liči na komesara propagande nego na diplomatu. U jednoj ruci drži mikrofon, u drugoj megafon. U svakoj izjavi, umjesto razuma – odjek artiljerije. Njena logika je logika opsade: svijet je protiv Rusije, pa svi moraju birati stranu. U takvoj slici, Srbija mora biti „s njima”, jer ako nije – biće protiv. To je politički rekvizit iz 19. vijeka koji Moskva nikada nije prestala koristiti.

Srbija danas plaća cijenu njihovih odluka i u energetici. Kompanija NIS, u kojoj ruski „Gasprom” i dalje ima većinski udio, postala je talac političkih poruka iz Moskve. NIS je kompanija kojom „Gasprom” upravlja kao da je ambasada, a ne energetski partner.

Kad Zapad i Amerika uvedu sankcije, posljedice ne trpi Putin, niti ruski oligarsi, nego građani Srbije. NIS je postao simbol ruske ucjene, ne saradnje.

I dok Beograd pokušava pronaći model da otkupi ruski udio, iz Moskve dolaze prepreke. Jer Kremlj zna: dok ima svoj dio u NIS-u, ima i polugu nad Srbijom. I da, NIS je danas pravi simbol tog „bratstva”. Kompanija kojom „Gasprom” upravlja kao bankom utjecaja – ne kao energetskim partnerom. Kad je zbog njihove agresije na Ukrajinu NIS dospio pod sankcije, Rusija se ne sjeća da su radnici NIS-a Srbi i da ostaju bez posla. Da građani Srbije ostaju bez goriva i energenata. Njima je važno da Beograd ostane ucijenjen, da Srbija ne može disati bez ruskog odobrenja. To nije partnerstvo – to je šahovska partija u kojoj Srbija uvijek igra bijelim, ali nikad ne smije povući potez.

Za razliku od Rusije, Srbija ne može se kockati sopstvenom budućnošću; njoj su potrebni mir, stabilnost i ekonomska snaga – ne ratna pozornica.

Zaharova, Lavrov i Putin, međutim, ne vide Srbiju kao državu već kao alibi. Kad im treba opravdati agresiju Rusije, pozivaju se na Kosovo. Kad treba opravdati zločin, pozivaju se na Srebrenicu. Putin je više puta rekao da „neće dozvoliti Srebrenicu u Donbasu”. Tako su srpsku tragediju pretvorili u opravdanje za sopstvene zločine. Oni gledaju u tuđe rane da bi sakrili svoje.

Rusija danas ne brani nikog. Samo reciklira tuđe nesreće u političke slogane. I zato, kad se u Moskvi zaklinju u „pravoslavno bratstvo”, vrijedi pitati: a gdje je bilo to bratstvo dok su Srbi bili pod sankcijama koje je Rusija izglasala?

Kad Zaharova kaže da „Srbija mora paziti”, ona misli „Srbija mora slušati”. Rusija danas Srbiji ne nudi ništa osim ucjene i mitova. U Moskvi i dalje vjeruju da se historija ponavlja ako se dovoljno puta izgovori. Ali Srbija je naučila da ono što Rusija zove bratstvom najčešće počinje agresivnim zagrljajem, a završava se lancima.

Ako Marija Zaharova želi govoriti o „izdaji”, neka počne od svoje zemlje. Od toga kako je Kremlj pretvorio nekadašnju svjetsku silu u izoliranu ekonomiju zavisnu od Kine. Od toga kako danas u ruskim supermarketima nedostaju osnovni proizvodi, a u školama se djeci objašnjava da je NATO kriv što nema čokolade. Ako želi držati moralne lekcije, neka ih drži u svojoj zemlji, jer Srbija ih ne traži.

Na kraju, Srbija ne duguje Rusiji ništa. Ne duguje joj ni objašnjenje, ni zahvalnost, a najmanje ikakvu vjernost.

Vučić je na izjavu Zaharove reagovao kako treba – šutnjom. To nije slabost, nego strategija. Jer s onima koji viču da bi prikrili sopstvenu nemoć, ne razgovara se – oni se puste da se uguše u sopstvenoj buci.

Zaharova i njeni šefovi iz Kremlja moraju razumjeti da Srbija više nije ničiji poligon. Da ne postoji „ruska gubernija” kojom mogu upravljati emocijama i prijetnjama. Srbija danas zna šta vrijedi: stabilnost, ekonomija, partnerstva koja poštuju. A oni koji se još zaklinju u „bratstvo”, neka pogledaju koliko su saveznika i „braće” izgubili otkako su počeli da ih „brane”.

Zaharova će, naravno, nastaviti držati pridike. To je njen posao. Kao što će i propagandni mediji u Moskvi i Beogradu prenositi svaku njezinu rečenicu kao evanđelje. Ali Srbija mora ostati pri svom – da govori jezikom interesa, a ne emocija. Jer u politici nema „braće”, ima samo partnera.

Zaharova treba znati da Srbija odavno ne mjeri prijateljstvo po količini votke, nego po količini investicija, a Kremlj danas pokušava od Srbije napraviti moralnog taoca – da je uvuče u svoj rat protiv svijeta.

Ali Srbija ne može birati između istine i lojalnosti prema laži. Ona jednostavno mora birati sebe.

Jer ko jednom pristane da mu Zaharova određuje patriotsku mjeru, taj se odriče sopstvenog dostojanstva i radi protiv interesa svoje države i svog naroda.


(Vijesti.ba)