Građani Rusije sve više osjećaju posljedice sankcija zbog agresije na Ukrajinu

Ali u ovom gradu, 350 kilometara južno od Moskve, bajkovito osjećanje je prolazno.

Na riječnoj obali zapažam bilbord za regrutaciju u vojsku.

Obećava jednokratnu sumu od 17.000 eura svakom ko se prijavi da se bori u Ukrajini.

U blizini je plakat ruskog vojnika koji nišani kalašnjikovim.

„Tamo smo gdje smo potrebni", glasi propratni slogan.

Kremlj je pokrenuo invaziju na Ukrajinu 24. februara 2022. godine.



U nekim dijelovima svijeta, ona se tumači kao pokušaj da se Kijev prisili da se vrati pod okrilje Moskve i da se preokrene čitava bezbjednosna arhitektura u Evropi nastala poslije Hladnog rata.

Rusko liderstvo je zamislilo kratku i uspješnu vojnu operaciju.

To nije išlo po planu.

Četiri godine kasnije, rat Rusije u Ukrajini se i dalje razvlači.

Već traje duže od brutalnog rata nacističke Njemačke protiv Sovjetskog Saveza, ovdje poznatog kao Veliki patriotski rat.

U ovom gradu možete da vidite neke od posljedica.

Jednu stranu devetospratne stambene zgrade u Jelecu prekriva ogroman mural.

Tu su prikazana lica pet ruskih vojnika, mještana koji su poginuli u borbama u Ukrajini.

Na vrhu je ispisano „Slava našim herojima Rusije!".

Ruske vlasti ne objavljuju brojke o poginulima u takozvanoj „specijalnoj vojnoj operaciji".

Ali zna se da je Rusija pretrpjela ogromne gubitke na bojištu.

Mnogo malih mjesta i sela koje sam posjetio u posljednje dvije godine imaju muzeje i spomenike u čast vojnika koji su poginuli u Ukrajini, kao i odvojene dijelove za skorije žrtve rata na lokalnim grobljima.

„Muž moje prijateljice je poginuo boreći se tamo.

Sin moje rođake također. I unuk", kaže Irina, koja je zastala da porazgovara sa mnom ispred murala.

„Mnogo ljudi je poginulo. Žao mi je tih momaka."

Irina prodaje karte na autobuskoj stanici.

Jedva sastavlja kraj s krajem.

„Računi za kuću nas ubijaju. Cijene nas ubijaju. Veoma je teško preživjeti."

Iako oskudijeva u novcu, Irina pomaže u sakupljanju paketa pomoći za ruske vojnike na frontu.

Ona ne kritikuje rat u Ukrajini. Ali je on zbunjuje.

„U Velikom patriotskom ratu, znali smo zašto se borimo", kaže Irina.

„Nisam sigurna za šta se borimo sada."

Granica sa Ukrajinom je 250 kilometara odavde.

Ali prva linija fronta ponekad djeluje mnogo bliže.

Ovaj dio Rusije, Lipecka oblast, kao i mnoge druge, našla se na meti ukrajinskih dronova.

Svuda oko Jeleca, vlasti su postavile skloništa za vanredne situacije.

Primjećujem jedno na autobuskoj stanici, drugo u parku.

Ove betonske građevine stoje kao spomenici „specijalnoj vojnoj operaciji".

Prije invazije na Ukrajinu nije bilo potrebe za skloništima, budući da nije bilo napada dronovima na Rusiju.

Stambene zgrade u Jelecu također imaju skloništa u podrumima.

„Sirene se oglašavaju skoro svake noći", objašnjava Irina.

„Ali ja ne napuštam zgradu.

Samo odlazimo u hodnik u kojem nema prozora."

U Jelecu ćete pronaći znakove rata na najneobičnijim mjestima.

Primjećujem da ime lokalne palačinkarnice nosi latinična slova V i Z – simbole „specijalne vojne operacije".

Natpis ispred nje glasi: „Uzmi palačinku, a onda čitav svijet."

Zapanjen sam time.

Zatim se prisjećam nekih stvari koje je govorio Vladimir Putin.

„Gdje god stupi čizma ruskog vojnika, to je naše", izjavio je u Sankt Peterburgu prošle godine.

Prije dvije godine u Moskvi vidio sam elektronski bilbord sa ovim Putinovim citatom: „Ruske granice se nigdje ne završavaju."

Ratovi predstavljaju finansijski teret.

Uz ruski budžetski deficit koji raste i privredu koja stagnira, vlada je povećala PDV sa 20 na 22 posto.

Ministarstvo finansija kaže da će dodatni prihodi biti potrošeni na „odbranu i bezbjednost".

Ruska državna televizija poziva javnost na razumijevanje.

„Živimo u ratnom vremenu: ratu koji nam je nametnuo Zapad", poručio je gledaocima televizijski voditelj Dmitrij Kiseljov.

„Moramo da ga dobijemo, a ne možemo da preživimo bez ratnog budžeta."

Male firme osjećaju pritisak.

U pekari u Jelecu, miris svježe ispečenog hljeba sa suhim grožđem, pogačica i krempita je opojan.

Ali radnja je pogođena ruskom ekonomskom krizom i rastom poreza.

„Morali smo da dignemo cijene", kaže vlasnica Anastasija Bikova.

„Zato što su svi naši računi, renta i porez skočili. A povećanje PDV-a znači da su naši sastojci postali skuplji.

Zamislite da svi moramo da zatvorimo: naša pekara i restoran preko puta.

Trudimo se da osvijetlimo obraz našeg grada.

Ali ako mi zatvorimo, šta preostaje? Samo tamnosiva fleka."

Sat vremena vožnje od Jeleca, u regionalnoj prijestonici Lipecku, vidim još podsjetnika na rat: još vojnih plakata, još skloništa.

Ali na stepeništu njegove stambene zgrade, u ovom trenutku Ivana Pavloviča više brine cijev koja curi.

Na zidu se nakupio led i lift ne radi.

Penzioner je ljut zato što ga niko nije popravio.

On se buni i zbog visokih cijena i povećanih računa.

Da li misli da je rat kriv za to?

„Da sam mlađi, išao bih tamo da se borim", kaže mi Ivan.

„Specijalna vojna operacija je sjajna. Samo cijene uporno skaču.

Penzije rastu, ali onda cijene rastu još više. I šta sam dobio? Ništa."

„Naravno, živjeli bismo ugodnije da nema specijalne operacije", dodaje on.

„Troše mnogo novca na nju. Ljudi također daju sve što mogu.

Moramo da pomognemo. Ne žalim se."

Rusi osjećaju da im život postaje sve teži.

Malo njih vjeruje da ima moć to da promijeni.

Dok rat ulazi u petu godinu, vrlo je malo optimizma u vezi s njim.

Mnogi ljudi su se samo šćućurili i čekaju, nadajući se boljim vremenima.

(Vijesti.ba)