Godina je 2030. i rat u Ukrajini još traje: Zvuči li vam to nemoguće?

Ukrajinska protivvazdušna odbrana se poboljšala. Mreža je postala otpornija. Ali rusko oružje je smrtonosnije, rojevi dronova veći, taktike prilagodljivije – nanoseći teške štete i primoravajući milione da žive u mraku, piše Kijev independent u uredničkom komentaru danas povodom četvrte godišnjice ruske invazije na Ukrajinu.

Još jedna američka administracija je došla i prošla, obećavajući brz kraj rata. Evropski lideri ponovo obnavljaju sankcije i najavljuju pakete pomoći na godišnjicu potpune invazije Rusije.

Ujedinjene nacije su upravo objavile izvještaj u kojem je 2029. proglašena najsmrtonosnijom godinom za ukrajinske civile od 2022, kada je počela potpuna invazija.

Zvuči li nemoguće?

Ne bi trebalo.

Jer evo nas u 2026, obilježavamo četiri godine od kada je Rusija pokrenula punu invaziju i obrazac je već očigledan. Rusija eskalira. Ukrajina se prilagođava. Zapad razmatra. Ponovo počinju pregovori. Pregovori prestaju. Rat se nastavlja i Ukrajina sahranjuje svoje mrtve.

Teško je bilo zamisliti 2022. da bi ovaj nivo razaranja mogao trajati više od godine. Zatim je 2023. bilo teško zamisliti da traje tri godine. Danas, ideja da bi mogao trajati do 2030. djeluje nepodnošljivo, ali ne i nerealno.

I Ukrajina i Rusija pokazale su nepokolebljivu odlučnost – jedna da napada, druga da se brani – što je rezultiralo ratom iscrpljivanja koji sada traje godinama.

Podržana od Kine i ojačana stalnom globalnom potražnjom za naftom, Moskva je održala svoje ratne napore, isplaćujući visoke bonuse dobrovoljnim regrutima, nadograđujući oružje i povećavajući njegovu proizvodnju.

Uz podršku Zapada, u ovom trenutku Ukrajina je dobila dovoljno finansijske i vojne pomoći da nastavi s gađanjem, proširi industriju dronova i uglavnom drži ruske snage na odstojanju, trpeći samo postepene teritorijalne gubitke koji ruskim vojnicima nanose ogroman trošak.

Ali šta je s mirovnim sporazumom za koji američki zvaničnici tvrde da je „na dohvat ruke“?

Kada američki zvaničnici hvale napredak u mirovnim pregovorima, oni izostavljaju jedan nezgodan, ali ključan detalj.

Na prvi pogled, glavna prepreka za okončanje rata je komad zemlje – konkretno, dio Donjecke oblasti pod ukrajinskom kontrolom koji Rusija želi, a koji Ukrajina odbija predati.

Ali zastoj nije uzrokovan samo teritorijom.

Rusija i dalje otvoreno traži ništa manje od vojno-političke kapitulacije Kijeva, a zahtjev za predajom najutvrđenijih ukrajinskih tvrđava je samo prvi korak. Ukrajina, s druge strane, vidi prave namjere Rusije tačno onakvima kakve jesu i nema namjeru da kapitulira.

Za Rusiju, ovaj rat je obnova imperije – kako god se imperija sada zvala. Bez Ukrajine, taj projekat nikada neće biti ostvaren.

Za Ukrajinu, ulozi su egzistencijalni – na kocki su njen suverenitet, državnost i identitet.

Kada obje strane posmatraju rat u egzistencijalnim terminima i obje imaju vanjsku podršku, višedecenijski sukob nije nerealna pretpostavka. Historija nudi mnogo takvih primjera.

Dakle, da, ovaj rat bi mogao trajati do 2030. – ukoliko trenutna strategija Zapada ostane nepromijenjena.

Zapad je 2022. pomogao Ukrajini da preživi, ali ne i da pobijedi. Previše odluka koje su mogle pomjeriti balans rano – od naprednih sistema naoružanja do sveobuhvatnih sankcija – odložene su, ublažene ili isporučene postepeno.

Logika iza ove opreznosti bila je jasna: eskalirati postepeno i ostaviti Rusiji prostor da preispita svoj kurs prije nego što se suoči s oštrijim posljedicama.

Zahvaljujući tome, vizije stvarno pravednog kraja rata, s povratkom svih okupiranih teritorija, izblijedjele su.

Četiri godine od početka pune invazije, Ukrajina ponovo vodi borbu za opstanak, a najvažnija lekcija još uvijek čeka da bude naučena. Rusija ne reagira na podsticaje. Ona reagira na pritisak.

Jedini način da se ovaj rat okonča jeste da se Moskvi učini vojno i ekonomski nemogućim da ga nastavi.

To bi zahtijevalo odluke koje su zapadni lideri oklijevali donijeti – od presijecanja preostalih izvora ruskog izvoza nafte, preko zapljene zamrznutih ruskih sredstava kako bi se finansirala odbrana Ukrajine, do preuzimanja mnogo veće odgovornosti umjesto da se rizik gotovo u potpunosti prepušta Ukrajincima – da, uključujući i vojno prisustvo na terenu.

Takvi koraci zahtijevaju pravo liderstvo i političku hrabrost – hrabrost da se biračima objasne teški izbori, da se prihvate kratkoročni troškovi i da se djeluje sa strateškom jasnoćom, umjesto vječne opreznosti.

To je vrsta hrabrosti koju su Ukrajinci pokazali u prvim danima pune invazije, kada su izabrali otpor umjesto predaje i promijenili tok historije.

Poslije četiri godine u kojima je Ukrajina činila nemoguće, pitanje je mogu li njeni saveznici konačno dostići tu odlučnost.

Sljedeće poglavlje ovog rata nije unaprijed određeno.

Može biti još četiri godine oklijevanja, postepenih koraka i desetina hiljada novih ukrajinskih grobova.

Ili može biti poglavlje u kojem Zapad konačno odlučuje da upravljanje ratom više nije dovoljno i umjesto toga bira da pomogne Ukrajini da jednom zauvijek zaustavi rusku agresiju.


(Vijesti.ba)