Times of Israel "pročitao" Dodika: Laže o Bošnjacima i manipuliše Holokaustom

Tekst prenosimo u cjelosti.

"Ranije ovog mjeseca, vođa bosansko-srpske frakcije u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, dao je niz izjava o Holokaustu u bivšoj Jugoslaviji tokom lobističkog putovanja u Washington DC. Izjave gospodina Dodika, date s političkim ciljevima na umu (konkretno razbijanje Bosne i Hercegovine), naglašavaju aspekte lokalne historije za koje se on nada da će mu donijeti podršku od strane trenutne američke administracije. Te izjave, jednostavno rečeno, tvrde da su bosanski Muslimani (Bošnjaci) bili entuzijastični podržavaoci i učesnici u Holokaustu.

Važno je u potpunosti odgovoriti na ove optužbe jer, uprkos uvjerenju ovdje na Balkanu da ‘laži imaju kratke noge’ (U laži su kratke noge), što znači da ne mogu putovati daleko; poluistine, mitovi, upotrebe i zloupotrebe historije, posebno one o Holokaustu, i dalje obiluju u regiji.

Tokom Drugog svjetskog rata, Srbi, Jevreji i Romi u regiji bili su žrtve genocida, koji je izvršila hrvatska nacistička saveznička “Ustaška” vlada. Izvršen s fizičkom, visceralnom brutalnošću, čak su i nacisti bili pomalo šokirani, što ih je navelo da se žale Himleru. Uz Srbe, Jevreje i Rome, ubijeni su oni koji su pali u nemilost režima, uključujući mnoge Hrvate i bosanske muslimane (Bošnjake) koji nisu pristupili ustaškom pokretu, od kojih je preko 1.000 također ubijeno u koncentracijskom logoru Jasenovac.

Ustaše su, uz Hitlerov blagoslov, preuzeli veći dio Hrvatske, velike dijelove Bosne i Hercegovine i mali dio Srbije. Prije nego što je nacističko rukovodstvo čak i sjelo na konferenciju u Wannseeu, Ustaše su počeli masakrirati zagrebačke Jevreje, puneći jame oko planine Velebit njihovim tijelima.

Dok su Jevreji i Romi svi trebali biti ubijeni, Srbi, za koje su Ustaše rezervirali najveću mržnju, trebali su biti podvrgnuti programu trećina: ubiti trećinu, preobratiti trećinu (iz pravoslavne vjere u katoličku), a posljednju trećinu protjerati.

Jasenovac, koncentracijski logor malo poznat izvan Balkana, bio je vrhunac ustaške brutalnosti. Negdje između 80.000 do 100.000 Srba, Jevreja i Roma ubijeno je tamo, zajedno s drugima spomenutima, između 1941. i 1945. Svjedočanstva preživjelih Jevreja, Srba i Roma govore o zločinima poput natjecanja u klanju i drugim zvjerskim djelima.

Podrška Ustašama među Hrvatima bila je inicijalno visoka, ali se smanjila u kasnijim godinama rata. Manjina Hrvata se odupirala od početka, pridružujući se komunističkim Partizanima. Od nekolicine Jevreja koji su ostali živi, mnogi su se također pridružili partizanskom pokretu. Srbi, čija je populacija bila fizički podijeljena između ustaške ‘Nezavisne Države Hrvatske’ i države Srbije pod kontrolom njemačkih vlasti, bili su uglavnom podijeljeni između Titovog partizanskog pokreta (u kojem su činili većinu) i ‘Četnika’ baziranih u Srbiji, nacionalističko-rojalističke grupe koja nije mogla odlučiti tko je veći neprijatelj, Nijemci ili Partizani, i na kraju se često udruživala s prvim protiv potonjih.

Tokom svojih najaktivnijih godina, Četnici su često smatrali prikladnim masakrirati bošnjačke seljake, posebno u regijama oko Srebrenice (uzorak koji se vratio u 1990-ima). Kako su se četnici približavali Nijemcima, postali su sve više antisemitski i, kako je primijetio Yad Vashem, ili su predavali Jevreje Wehrmachtu, ili su ih jednostavno sami ubijali. U tome su im se pridružili kvislinška vlada u Beogradu (sastavljena od nacistički simpatizirajućih Srba pod Milanom Nedićem) koja je, prema historičaru Marku Hoareu, bila “vrlo željna ugoditi Nijemcima”, njihova žandarmerija bila je vrlo aktivna u pomaganju nacistima u hapšenju beogradskih Jevreja (otprilike 12.000 Jevreja, od kojih je većina bila mrtva do 1942. godine).

Gdje su Bošnjaci uklapali se u sve ovo? Ustaški pokret uključivao je nekoliko istaknutih bošnjačkih figura. Dva brata, Osman i Džafer Kulenović, bosansko-hrvatski Muslimani, služili su kao potpredsjednici ustaške države. Ademaga Mešić, Mehmed Alajbegović, Alija Šuljak, Ismetbeg Kapetanović i nekoliko drugih također su imali uloge u ustaškoj vladi. Historičar Max Bergholz dokumentirao je bošnjačko učešće u ustaškim masakrima protiv Srba koje su vodili ustaše u zapadnoj Hercegovini. Masakri Srba u selima Rasćica Gaj i Pridvorica u jugoistočnoj Bosni izvršeni su od strane ustaške ‘Crne legije’, jedinice koja je sadržavala uglavnom bošnjačke dobrovoljce, formirane kao odgovor na ranije četničke masakre.

Uz ovo, dok je nacističko rukovodstvo vjerovalo da su muslimanske nacije same po sebi rasno inferiorne, oni su imali veliko divljenje prema religiji islama i imali su pragmatične nade da osiguraju saveze s muslimanskim narodima kako bi slomili britanski stisak na Bliskom istoku. Iz ove zbunjene mješavine potrebe i ideologije (koja je vidjela nacističko rukovodstvo da odobri pokušaje oglašavanja “Hajj Muhamed Hitler” Muslimanima kao povratak Krista, zaduženog za ubijanje jevrejskog antikrista) rođena je ideja stvaranja dvije primarno balkansko-muslimanske SS divizije: albanske SS Skenderbeg i primarno bošnjačke SS Handžar, formirane 1944. i 1943. respektivno. Činjenica da su Bošnjaci uglavnom bili Slaveni i stoga smatrani rasno inferiornim bila je kreativno zaobiđena.

Kako bi pojačali regrutaciju, tadašnji veliki muftija Jerusalema, Hitlerov saveznik i fanatični antisemita, Haj Amin Al-Husseini, dva puta je doveden u Sarajevo da ohrabri lokalne muslimane da učestvuju.

Uprkos posjeti Al-Husseinija i podršci od strane nekih svećenika, lokalni Bošnjaci se nisu pridružili jedinici u brojevima u koje se ulagala nada. Himmler je bio prisiljen i smanjiti je u veličini i popuniti je lokalnim Hrvatima. Do vremena kada je SS Handžar stavljena u službu, većina Jevreja u Sarajevu i drugdje u Bosni bila je već mrtva. Jedinica je služila kratko u sjeveroistočnoj Bosni prema kraju rata dok se Crvena armija približavala regiji. Zabilježeno je da su učestvovali u brutalnim zločinima protiv nekolicine preostalih Srba, i da su masakrirali 22 mađarska Jevreja u Tuzli. Na kraju rata, njeni članovi su dezertirali, nekoliko ih je uhvaćeno i kasnije obješeno od strane partizana. Drugi su se probili u razne arapske zemlje i kasnije učestvovali u ratovima protiv Izraela.
Izjave gospodina Dodika dakle nisu bez neke historijske tačnosti, ali one namjerno ostavljaju neizgovorenim vrlo važan dio historije, za koji smo sada zahvalni na prilici da ispričamo.

Izvan onih koji su podržavali Ustaše, Bošnjaci su bili prisutni u partizanskom pokretu (borba protiv Ustaša) čineći čak dvadeset posto snaga u muslimanskim regijama (iako samo između dva i tri posto ukupno). Drugo, mnogi predominantno muslimanski gradovi i sela, uhvaćeni između plime i oseke ustaških / partizanskih / četničkih ofanziva, pokušali su formirati vlastite odbrambene milicije. Neki su direktno apelovali Hitleru da stvore bosansku državicu unutar Reicha. Mnogi su međutim izabrali put otvorenog protivljenja ustašama i nacistima. S tim pričama bismo željeli završiti.

Krajem 1941. godine, rukovodstva bosanskih regionalnih muslimanskih zajednica izdala su niz deklaracija osuđujući (nakon činjenice) ustaške zločine protiv Muslimana, Srba i Jevreja širom Bosne i Hercegovine. Iako su često bile prilično bojažljive u jeziku i jasno zabrinute za vlastitu sudbinu, apeli su ipak predstavljali direktan zahtjev muslimanskog rukovodstva da Ustaše zaustave pokolj. Postoje također brojni zabilježeni slučajevi muslimanskih vjerskih vođa iz manjih bosanskih gradova koji su molili tadašnjeg reisa, Fehima Spahu, da pomogne jevrejskim prijateljima.

Postoje mnoge priče o spašavanju, preko stotinu njih sakupljeno je u uređenom svesku od strane bošnjačkog akademika, Dževade Garić, koji je objavljen 2025. godine. Najpoznatija priča je ona o spašavanju Sarajevske Hagade, od strane imama i akademika, Derviša Korkuta. Čuvši da se drevna Hagada može naći u Sarajevu, Nijemci su poslali nacističkog oficira da je zarobi. Uhvativši vijest o tome, Korkut je uzeo knjigu i dao je sakriti u džamiji. Korkutova porodica je zatim primila i sakrila jevrejsku djevojčicu, na kraju je štiteči do sigurnosti.

Još jedan moćan primjer može se naći u djelima porodice Hardaga, koja je sakrila jevrejsku porodicu Kabilijo u svom domu u Sarajevu. Porodica Kabilijo je preživjela, pobjegla i stigla do Jerusalema. Tokom opsade Sarajeva od strane bosansko-srpske vojske u ranim 90-ima (u kojoj je ubijeno šest Jevreja), porodica Kabilijo je vratila uslugu, spašavajući Zejnebu Hardaga i njenu porodicu, dovodeći ih u Izrael. Zejnebina kćerka, Sarah, nastavila je raditi u Yad Vashemu i prešla na judaizam. Ove priče su dobro poznate, iznošene u brojnim prilikama svake godine da demonstriraju kako su Bošnjaci podržavali svoje jevrejske prijatelje i susjede. Izvan njih postoje bezbroj manjih akcija koje često ostaju neprimijećene. Bošnjaci bi tajno prevozili jevrejske prijatelje dolje do talijanski kontroliranih regija, drugi bi im pomagali lažnim identifikacionim dokumentima. Bošnjačke žene bi obezbjeđivale jevrejskim ženama veo i islamsku odjeću kako bi mogle ići u bioskop i kupovati.

Imamo priče o sličnom građanskom neposluhu iz cijele zemlje. S Jevrejima kojima je bilo zabranjeno da idu u prodavnice, muslimanski susjedi bi kupovali za njih. Kada su Jevreji javno ponižavani od strane Ustaša u gradovima poput Tuzle, ljudi bi protestirali i jednostavno odbili gledati, time lišavajući Ustaše šanse da javno ponižavaju Jevreje. Jedan stanovnik Tuzle, Ferid Smajić, bio je bijesan međutim, i uporno je izlazio svojim jevrejskim prijateljima na ulicu, nudeći im duhan, čokoladu i, navodno, kriške kukuruznog hljeba. Nekoliko Bošnjaka je uhapšeno i procesuirano zbog njihove pomoći, uključujući jednog Mehmeda Ćehagića, koji je u svojoj poziciji policajca izdao falsifikovane dokumente za preko četrdeset Jevreja i njihovih porodica, omogućavajući im bijeg. Uhapšen je zbog toga (i također zbog ne naplaćivanja za navedene dokumente), mučen i umro vrlo brzo nakon toga. Hasan Ahmić i njegova porodica sakrili su jevrejsku porodicu Pesah tri sedmice 1941. godine. Nažalost, pronađeni su i ubijeni. Ustaše su zatim pretukli Ahmića do smrti.

Postoji četrdeset devet osoba iz Bosne i Hercegovine navedenih od strane Yad Vashema kao Pravednici među narodima, dvadeset osam od njih bili su Bošnjaci, ostatak su uglavnom bili bosanski Srbi. S obzirom na malu populaciju zemlje u to vrijeme, ovo je izuzetno visok broj.

Historija Holokausta u Bosni i Hercegovini ne bi trebala biti gledana s fokusom na spasioce, međutim. Prava tragedija je ista kao i bilo gdje drugo u Evropi: 1941. godine, Bosna i Hercegovina imala je otprilike 14.000 Jevreja, populaciju koja je živjela tamo skoro 400 godina. Do 1945. godine, 12.000 njih bilo je mrtvo. Preživjeli, bez mogućnosti da odu bilo gdje drugo, otišli su u Izrael. Ideologija koja je pokretala ovo još uvijek je aktivna. Tokom proteklih nekoliko dana, izraelski ambasador u regiji, Galit Peleg, bila je prisiljena izdati snažnu osudu nakon koncerta popularnog hrvatskog pjevača, Marka Perkovića Thompsona u Hercegovini, južnom regionu Bosne i Hercegovine. Thompsonove ultra-nacionalističke stavove, odražene u tekstovima pjesama o Holokaustu u Hrvatskoj, već su nekoliko puta prijavljene od strane TOI. Njegov repertoar, koji je nedavno ublažio, uključuje pjesme koje slave Koncentracijski logor Jasenovac, i aktivnosti Crne legije spomenute iznad. Postoji istraga lokalne policije u toku da li su nacistički sentimente izraženi tokom koncerta, jer video snimci sa koncerta jasno pokazuju uglavnom mlade muškarce koji daju Hitlerove pozdrave.

Nakon koncerta i kritike, Thompson je sam citiran u lokalnim medijima kako kaže: “Lijepo je promovirati naše vrijednosti kroz muziku, koje smo naslijedili od naših očeva, djedova i pradjedova. To je nešto što nas ujedinjuje u zajednici s našim Gospodinom Kristom.”

Društvene veze između Jevreja i Muslimana u Bosni i Hercegovini, kovane preko 400 godina, su izuzetne. Lokalni jevrejski historičari pričaju o dva Purima koji su se dogodili, gdje su Bošnjaci intervenisali da spase Jevreje od osmanskih vladara. Dodano tome su priče o spašavanju i pomoći ispričane iznad. Kada se Jugoslavija nasilno raspala u ranim 90-ima, većina ostatka bosanske i sarajevske jevrejske zajednice uputila se ponovo u Izrael. Oni koji su ostali u gradu tokom rata, otvorili su Sinagogu i svoj kulturni centar da služe kao bolnica i kuhinja i komunikacioni centar, time dolazeći u pomoć svojim muslimanskim susjedima, vraćajući pomoć dodijeljenu njima pedeset godina ranije. Vođe jevrejske zajednice obilježavaju Srebrenicu, a vođe muslimanske zajednice nastavljaju obilježavati Holokaust. Tokom 28. obilježavanja genocida u Srebrenici, direktor Memorijala genocida u Srebrenici i sam preživjeli genocida, dr. Emir Suljagić obratio se članovima Svjetskog jevrejskog kongresa prisutnim na događaju, izdavši izvinjenje za bošnjačke zločine protiv Jevreja tokom Holokausta.

Na Dan sjećanja na Holokaust 2024. godine, bosanski veliki muftija i šef WJC-a, Menachem Rosensaft potpisali su sporazum u Memorijalu genocida u Srebrenici slažući se da rade zajedno na borbi protiv i antisemitizma i islamofobije.

Izvan ovoga, bošnjački istraživači i akademici objavili su kritička djela o bošnjačkoj ulozi u ustaškom režimu, tako da iako ova historija sigurno nije tako široko diskutovana ili poznata koliko bi trebala biti, ona sigurno nije ni poricana. Ove veze su ostale jače, i trajale duže nego drugdje u svijetu, ali one sigurno nisu zagarantovane.

Konačno, iako je glorifikacija Ustaša u određenim dijelovima hrvatskog društva otvorena i laka za vidjeti, pogrešna predstavljanja činjenica o Holokaustu u Bosni i Hercegovini mogu biti teža za uočiti, i teža za zaustaviti. Laži se ispostavlja da imaju vrlo duge noge. U odgovoru na izjave gospodina Dodika, bosansko-hercegovački (jevrejski) ambasador u SAD-u, Sven Alkalaj, pozvao je da takve izjave trebaju biti razmatrane s historijskom tačnošću i moralnom jasnoćom – nešto što se nadamo da je učinjeno ovdje. U svijetu daleko antisemitskijem nakon napada Hamasa 7. oktobra 2022. godine, pričanje poluistina o Holokaustu za politički dobitak, nešto definisano od strane IHRA kao izobličavanje Holokausta, vjerovatno će nastaviti uzrokovati još veću štetu, i sjećanju na one izgubljene, i malim zajednicama Jevreja koji još uvijek žive u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i drugim gradovima širom regije", piše Times of Israel.

(Vijesti.ba)