
Sporo se usvajaju regulacioni, urbanistički i prostorni planove, a bez tih dokumenata teško je govoriti o sistemskom upravljanju prostorom. Paradoks je da se u takvom ambijentu, gdje nedostaje strateških planova razvoja, kiosci pojavljuju gotovo na svakom koraku, kao gljive poslije kiše.
Istovremeno, brojni općinski poslovni prostori ostaju prazni mjesecima, pa i godinama. Umjesto da gradske i općinske vlasti prioritet daju oživljavanju tih prostora, podsticanju malih i srednjih preduzetnika da otvore radnje u postojećim objektima i time vrate život gradskim ulicama, često se bira jednostavniji put, izdavanje saglasnosti za postavljanje kioska na javnim površinama.
Takva praksa otvara ozbiljno pitanje ekonomske logike i javnog interesa. Kada općina izdaje dozvolu za kiosk na javnoj površini, a istovremeno ima prazne poslovne prostore u svom vlasništvu, ona u suštini stvara konkurenciju sama sebi. Time se indirektno podstiče nepopunjavanje postojećih poslovnih kapaciteta, a gradska infrastruktura se koristi bez dugoročne strategije razvoja.
Otvara se i pitanje zakonitosti u situacijama gdje postoje usvojeni regulacioni planovi. Ako planom određene zone nisu predviđene lokacije za kioske, postavlja se logično pitanje kako i na osnovu čega se oni naknadno pojavljuju na tim mjestima.
Umjesto ad hoc rješenja, Sarajevo bi trebalo krenuti obrnutim putem, usvojiti planove, napraviti analizu stvarnih potreba za kioscima i paralelno razviti politiku koja će stimulisati zakup postojećih poslovnih prostora.
Tek tada bi javna površina bila korištena kao dopuna urbanog života, a ne kao zamjena za neiskorištene gradske resurse.
(Vijesti.ba)