Ukrajina i Bosna: Život između propagande, sjećanja i istine

Pišu: Olena Solodovnikova i Tarik Moćević

Danas, ukrajinski narod pod okupacijom živi u propagandnom balonu i informativnom vakuumu. U Bosni i Hercegovini, ljudi se povratkom kući suprotstavljaju dezinformacijama poput negiranja ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca. Kako to izgleda u praksi, otkrivamo kroz priče ljudi pred vama.

RAT DANAS: UKRAJINA

Tajni bijeg sa Krima

Krimljanin Artem Zvenigorodski odlučio je pobjeći s okupiranog poluotoka. Nije bio sklon imperijalnoj Rusiji ni ranije, ali presudan poticaj dobio je kada je napunio osamnaest godina i primio poziv za služenje u ruskoj vojsci. Svoj plan bijega u Ukrajinu morao je skrivati čak i od majke.

Osmogodišnji Artem u Sevastopolju prije okupacije, Foto: Privatni arhiv Artema Zvenigorodskog

„Čak smo se i svađali zbog toga. Rekao sam: ‘Želim ići u Ukrajinu!’, a ona bi odgovorila: ‘Nemoj to ni pomišljati.’ Majka je bila kategorično protiv. Pod cijenu da odslužim godinu dana u ruskoj vojsci. Nije vjerovala Ukrajini i bojala se za mene. Tek kada sam stigao i rekao joj: ‘Mama, sve je u redu sa mnom’, smirila se.“

Artem je rođen u industrijskom gradu Krivi Rih, ali se 2012. godine, sa pet godina preselio sa porodicom u Sevastopolj. Tada niko nije mogao zamisliti da će grad postati vojna baza Ruske Federacije, niti da je ruska ilegalna aneksija Krima udaljena samo dvije godine.

Njegov očuh, po zanimanju fotograf, uhapšen je i osuđen na dvanaest godina zatvora pod optužbom za terorizam.

„Prevozio je pedeset vreća salitre uz neki daljinski upravljač – a policija je već bila tamo i čekala ga. To tako ne ide. Očito je da je slučaj bio namješten. Bio je to šok. Izvana sam smiren, ali za mene je to ogroman stres. Tek sam u Kijevu shvatio razmjere tragedije. On je u zatvoru, ne mogu ga nazvati, ne znam hoće li ikada izaći. Ta spoznaja me potpuno paralizirala, bilo je užasno.“

Artemov očuh nije skrivao svoj proukrajinski stav čak ni tokom okupacije. Učestvovao je u ukrajinskim grupama na društvenim mrežama, zbog čega je dugo bio pod nadzorom ruskih sigurnosnih službi. Njegova javna podrška Ukrajini često je izazivala svađe sa suprugom.

17-godišnji Artem na odmoru na Krimu, Foto: Privatni arhiv Artema Zvenigorodskog

„Ti si budala, čekaš Ukrajinu – bilo je svađa. Nije nikada došlo do udarca, ali bilo je žestokih svađa“, priča Artem.

Strah izgrađen na glasinama

Artemova majka je frizerka. Na poluotok je došla kako bi njen sin odrastao uz morski zrak i krimsku prirodu. Prema Artemovim riječima, najmanje ju je zanimalo pod kojom će zastavom živjeti – čak ni rat to nije promijenio.

„Njena pozicija je jednostavna – neka je niko ne dira. Dok je niko ne dira, njoj je sve u redu. Nije političarka, ne razumije se u to i o tome ne razgovaramo. Kaže: ‘Bila sam u Ukrajini – više sam zarađivala, ali ne želim se vraćati. Ovdje je mirnije.’ Kada je rat počeo, rekao sam joj: ‘Mama, vidi šta se dešava.’ Ona je rekla da je strašno, ali da se ništa ne može učiniti – mi smo samo pijuni.“

Granatiranje vojnih baza u Sevastopolju, gdje živi, nije promijenilo njen pogled na svijet. Čak ni kada su eksplozije postale svakodnevica.

„Ona ne paniči, samo kaže: ‘Čuvaj se.’ Potpuno je apolitična. Ne glasa. Sjećam se bombardovanja željezničke stanice u Donjecku – pitam je ko je kriv, a ona kaže: ‘Kako da znam? Raketa je pala.’ Kažem joj da je dignut u zrak Krimski most – a onda odgovara: ‘Pa, digli su ga’. Isto i za Kahovsku hidroelektranu. Nju to ne zanima. Živi u Sevastopolju i to je to.“

Ipak, insistirala je da njen sin ostane kod kuće, pod okupacijom, i da ni pod kojim uslovima ne ide na teritoriju pod kontrolom Ukrajine. Taj stav temelji na onome što je čula od bliskih ljudi.

Osmogodišnji Artem sa majkom na odmoru na Krimu, Foto: Privatni arhiv Artema Zvenigorodskog

„Uvjeravala me da će u Ukrajini mrziti Krimljane, tući ih zbog ruskog jezika, a kad vide ruski pasoš – bit će užasno. Smatrat će me izdajnikom! Jednostavno, okolina snažno utiče. Neko nešto čuje, neko prenese – i to se taloži u podsvijesti.“

Prema Igoru Akimovu, direktoru Instituta KRONOS za društvenu dinamiku i sigurnost, Artemova majka upala je u zamku „kolektivne krivice“ koju je stvorila propaganda – jedan od najopasnijih oblika društvenog inženjeringa. Okupator sistematski briše granicu između „žrtve okolnosti“ i „saradnika“, a kao ključni alat koristi prisilnu naturalizaciju.

Uvjeravaju ljude da „ako uzmete ruski pasoš, već ste kriminalci u očima Kijeva i nema povratka. Tako nastaje umjetna zajednica 'izdajnika'. Strah od krivične odgovornosti za kolaboraciju namjerno se preuveličava – do apsurda. Ljudi vjeruju da im prijeti zatvor čak i zbog plaćanja komunalija ili rada kao domar. Ovaj strah cementira lojalnost okupatoru, ne zbog ljubavi prema Ruskoj Federaciji, već zbog manjka alternativa“, kaže Akimov, direktor Instituta za društvenu dinamiku i sigurnost KRONOS.

Zašto se ljudi oslanjaju na mišljenja rodbine i susjeda i pokušavaju se distancirati od društva i vijesti? Obično to nije samo pasivnost, već posljedica svjesne propagandne taktike. Na okupiranim teritorijama stvara se sterilno okruženje. Kada nema pristupa provjerenim činjenicama, ljudi praznine popunjavaju glasinama.

Okupatori vješto koriste taj vakuum šireći „viralna svjedočanstva“ kroz mrežu „očevidaca“ – podmetnutih ljudi u redovima, na pijacama i u javnom prevozu. Dijele „stvarne priče“ o tome kako je neko „odveden direktno iz kuće u ukrajinsku vojsku“ ili kako je „završio u zatvoru zbog ruske SIM kartice“. U zatvorenoj društvenoj grupi koja je u stanju hroničnog stresa, kritičko razmišljanje se gasi. Djeluje efekt eho-komore: strah koji izgovori jedna osoba odjekuje i pojačava se kod drugih, pretvarajući se u kolektivnu psihozu. Jedan od ciljeva okupacione politike je uništavanje horizontalnih veza u društvu. Sistem poticanja prijavljivanja građana stvara atmosferu potpunog nepovjerenja. Susjedi se boje jedni drugih. To dovodi do atomizacije društva – ljudi se zatvaraju u svoje stanove ili porodice, objašnjava Akimov.

Artem je uspio napustiti Krim, prešavši hiljade kilometara i nekoliko kontrolnih punktova. Njegova majka prihvatila je njegov izbor i odluku da dobije ukrajinsko državljanstvo. Međutim, rodbina nije bila tako blaga – neki su mu pisali da ga se zauvijek odriču.

„Nismo više porodica jer si stajao na Majdanu s ukrajinskom zastavom. Ne mogu to gledati.“

Kada sloboda djeluje opasnije

Zašto Artemovi najbliži nisu mogli prihvatiti njegov izbor da bude Ukrajinac? Vjerovatno zato što su godinama okretani protiv Ukrajine i uvjeravani da je povratak kući opasan. Osnovna metoda koju koristi okupaciona administracija jeste tzv. projekcija ogledala. Oni uzimaju stvarne prakse vlastitog represivnog aparata (filtracijski kampovi, podrumi, mučenje, vansudska pogubljenja) i preslikavaju ih na sliku ukrajinskih vlasti. Mehanizam djeluje preventivno: stanovnici privremeno okupiranih teritorija uvjeravaju se da oslobođenje od strane Oružanih snaga Ukrajine neće donijeti slobodu, već „čistku“ kakvu su ustvari vršile okupacione snage. Propaganda oblikuje narativ: „Ako su Rusi tako strogo provjeravali tvoju lojalnost Ukrajini, zamisli koliko će strogo SBU provjeravati tvoju lojalnost Ruskoj Federaciji.“ Tako se stvara psihološka zamka: žrtva okupacije počinje se više bojati svojih oslobodilaca nego okupatora, jer je okupator već poznato, stabilno zlo, dok se povratak Ukrajine prikazuje kao nepoznata prijetnja s potencijalno većim nivoom nasilja. Na temelju straha od neprijatelja, militarizacija postaje dio svakodnevice, čak i za djecu.

17-godišnji Artem na odmoru na Krimu, Foto: Privatni arhiv Artema Zvenigorodskog

„Znaš rukovati automatskom puškom, zar ne? Ti si muškarac, moraš braniti svoju domovinu. Jesi li kukavica? Ti ‘isprani mozgovi’ pisali su mi da sam kukavica, da nisam otišao braniti domovinu jer se bojim. Odgovorio sam da sam otišao u svoju domovinu jer to nije moja vojska, već vojska okupatora. Ali sam i dalje slušao – kukavica si. Ti ljudi nisu sposobni kritički razmišljati niti prihvatiti argumente. Imaju svoju muzičku kutiju koja im se vrti u glavi“, kaže Artem. Pridruživanje Junarmiji (Militaristička ruska omladinska organizacija) u Rusiji formalno je dobrovoljno, ali u stvarnosti predstavlja kartu za ugodniji život – mogućnost besplatnih putovanja i lakšeg upisa na univerzitete.

„Oni su zarobili dio otvorenog, uspješnog društva i pristupaju mu iz svojih kalašnjikovskih redova, nudeći benefite koji će se svidjeti stanovnicima tipičnog ruskog sela“, kaže profesor Aleksandar Naboka.

Danas, pod okupacijom se provodi sistematski ideološki rad s mladima. Artem se sjeća da se s početkom potpune invazije u njegovom školskom rasporedu pojavio predmet „Razgovori o važnim stvarima“.

„To je vrlo zastarjeli model propagande koji je već odbio generaciju rock’n’rolla. A kamoli današnju omladinu, koja je iskrenija u izražavanju i zbunjena licemjerjem. Njihov odgovor na takvu agresivnu propagandu je jednostavno mimikrija“, kaže profesor Naboka, koji je predavao historiju na univerzitetima u Luganskoj oblasti i sada istražuje kako propaganda funkcioniše.

Ipak, prema Artemu, čak i takve grube metode djeluju na mlađu djecu.

18-godišnji Artem u Kijevu nakon bijega sa Krima

„Prvi i peti razredi su potpuno indoktrinirani, u haosu su. Daješ im argumente, a oni odgovaraju da je sve to laž. Njih se ne može spasiti.“ Da li je to zaista tako? S jedne strane, stručnjaci za društveno ponašanje smatraju da šest mjeseci propagandnog „ispiranja mozga“ može potpuno promijeniti uvjerenja osobe.

„To je ideološki mrtva, proruski orijentirana osoba. Ali takvoj osobi ne možete promijeniti stav ni na koji način, čak ni ukazivanjem na istinu“, uvjeren je profesor Naboka.

Porodica kao spas

Ipak, prema analitičarima, postoji tzv. očuvani dio društva na okupiranim teritorijama – najmanje 15% onih koji i dalje imaju simpatije prema Ukrajini i podržavaju njen razvoj. Upravo na tom „reaktivnom ljudskom kapitalu“ planira se graditi mentalni oporavak nakon povratka teritorija. No postavlja se pitanje: kako su uspjeli očuvati proukrajinski duh nakon više od deset godina izolacije?

Ukrajinska lična karta koju je Artem dobio u decembru 2025., Foto: Privatni arhiv Artema Zvenigorodskog

„Odgovor leži u porodičnim odnosima. Naprimjer, otac živi u Lugansku, kćerka u Kijevu, a unuka se nastanila u Varšavi. Otac želi znati u kakvim uvjetima žive njegova kćerka i unuka. Zato se uključuje u informacione kanale koji ne odražavaju samo stvarnost Krima“, smatra Igor Akimov.

Artemova majka sada također pažljivije prati dešavanja u Švicarskoj. Njen sin je tamo otišao na studij nakon što je dobio ukrajinsko državljanstvo. Hoće li se vratiti u domovinu ili je podržavati iz inostranstva – to je njegova sljedeća odluka. Ukrajinsko društvo suočit će se s još jednim izazovom: kako započeti život nakon potpunog prestanka neprijateljstava.

NAKON RATA: BOSNA I HERCEGOVINA

Rusko negiranje zločina u Ukrajini, ali i u Bosni

Ruska propaganda nije se, međutim, ticala samo ruske invazije na Ukrajinu. Od početka pune invazije u februaru 2022. godine, u ruskim je medijima primjetno povećanje negiranja ratnih zločina, ne samo u Ukrajini, već i na drugom kraju Evrope – u Bosni i Hercegovini.

I pored više presuda na međunarodnim i nacionalnim sudovima koji su zločine srpske vojske i policije nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine okarakterisali kao genocid, za ruske medije oni predstavljaju zapadnu propagandu. Međunarodna pravnica Marine Maunier identifikovala je, u svom istraživanju za Memorijalni centar Srebrenica, naglo povećanje slučajeva negiranja genocida u Srebrenici u ruskim medijima tokom 2022. i 2023. godine. Prisutna i na Balkanu, vrhunac ruske mašinerije dezinformacija, bio je propagandni dokumentarac „Bosna i Hercegovina: Rast Halifata“ televizije RT Balkans, prepun laži i dezinformacija, te lažnih poređenja masakra u ukrajinskom gradu Buchi sa masakrima na sarajevskim Markalama, te u Srebrenici.

Muzej Memorijalnog centra Srebrenica, Foto: Mediacentar Sarajevo 

U samoj Bosni i Hercegovini i Zapadnom Balkanu, dezinformacije i propaganda vezana za rat najčešće se pojavljuje u obliku negiranja genocida, ali i slavljenja genocida i veličanja ratnih zločinaca, što je svakodnevnica prisutna u svim segmentima društva. Uz institucionalizovano negiranje kroz izvještaje i odluke Vlade Republike Srpske i učestalo negiranje od strane prominentnih političkih figura, ratni zločinci se slave na društvenim mrežama, fudbalskim utakmicama, privatnim proslavama, ulicama kroz grafite, itd. Iako je negiranje ratnih zločina ilegalno, tužilaštva u BiH ne rade dovoljno na procesuiranju počinilaca, a i mnogi sami ratni zločinci slobodno hodaju.

„Tu živi ubica moje majke“

Hasanu Nuhanoviću srpska vojska je, nakon pada Srebrenice, ubila oca, majku i mlađeg brata. Njihova tijela pronađena su u masovnim grobnicama i dostojno sahranjena na groblju Memorijalnog centra Srebrenica tek godinama poslije – otac nakon 10, a majka i brat nakon 15 godina. Hasan danas živi u Sarajevu. U Vlasenici, gdje je odrastao, koja se nalazi u blizini rodnog sela njegovog oca, i kroz koju mora proći kada ide u Memorijalni centar u Srebrenici, danas živi optuženi za ubistvo njegove majke. Tako barem kažu tužioci koji provode istragu – Hasan je zamolio da mu ne otkrivaju ime optuženog.

„Na putu ka Srebrenici ne mogu izbjeći prolazak kroz Vlasenicu. Svaki put razmišljam o tome da tu živi optuženi za ubistvo moje majke. U Sarajevu, suđenje optuženom će se odvijati u zgradi suda koja se nalazi na oko dva kilometra od moje zgrade. Od toga je jednostavno nemoguće pobjeći“, rekao nam je Hasan. Memorijalni centar Srebrenica posljednjih nekoliko godina redovno objavljuje godišnje izvještaje o negiranju genocida. Tokom izvještajnog perioda od 1. juna 2024. do 30. maja 2025. godine, zabilježeno je ukupno 99 slučajeva negiranja genocida u javnom medijskom prostoru Bosne i Hercegovine i šire regije. U poređenju s prethodnim Izvještajem za 2024. godinu, kada je zabilježeno čak 305 slučajeva, primjetno je značajno smanjenje slučajeva negiranja, što je vjerovatno rezultat prve presude za negiranje, ali i društvenih pritisaka koje stvara, između ostalih, Memorijalni centar Srebrenica.

Upravo su ovi izvještaji način podizanja svijesti i borbe protiv negiranja institucije koja danas upošljava uglavnom preživjele genocida. Jedan od njih je Edin Ikanović koji je kao dijete preživio pad Srebrenice, a sredinom prve decenije 2000-ih se sa majkom te braćom i sestrama vratio u okolinu Bratunca, svoje selo iz kojeg su protjerani.

Danas, 37-godišnji Edin sa suprugom i dvoje djece živi u Srebrenici i radi kao istraživač u Memorijalnom centru.

Edin Ikanović, preživjeli genocida u Srebrenici, danas živi u Srebrenici sa suprugom i dvoje djece, Foto: Mediacentar Sarajevo

Kaže da nije zamišljao da će se baviti ovim u životu. Pri povratku, vjerovao je u drugačiju budućnost, i bijeg od prošlosti. Odrastao je slušajući priče porodice i preživjelih o zločinima.

„Svi razgovori u godinama poslije rata, naše porodice, prijatelja, i naše zajednice uopšte u izbjeglištvu svodili su se na isto – razgovor o onome što nam se desilo, ko je ubijen, ko je preživio, čije tijelo je pronađeno, u kojoj masovnoj grobnici...“, priča Edin.

Po povratku je vjerovao da mlađe generacije, koje nisu bile neposredni sudionici rata, neće nositi breme zločina.

„Vjerovao sam da, ako ja nisam opterećen prošlošću, neće biti ni oni i da možemo krenuti dalje. Ubrzo sam, međutim, shvatio da sam se prevario“, nastavlja svoju priču.

Povratnička zajednica u njegovom rodnom selu držala se zajedno. Prve kontakte sa komšijama Srbima iz okolnih mjesta imao je kroz projekte koje su u to vrijeme finansirale međunarodne organizacije. Prva razočarenja, međutim, stižu vrlo brzo – sa prestankom projekata, prestaju i kontakti. A propaganda se nastavlja...

Tema prošlosti se uglavnom izbjegava

Prva presuda za negiranje zločina odnosila se na plakat u centru Bratunca na kojem je čestitan rođendan osuđenom generalu srpske vojske Ratku Mladiću. „Naravno da vam nije svejedno kada vidite takve stvari“, govori Edin.

Na ličnom nivou, sa srpskim komšijama u Srebrenici tema prošlosti se uglavnom izbjegava. Osnovni problem institucionalnog negiranja zločina jeste njen odraz na svakodnevni život. Priča nam o petogodišnjem dječaku koji mu se požalio, šokiran saznanjem da je njegov drug musliman.

„Zašto mi je onda dao tene prije nekoliko dana?“ – izjava djeteta za Edina je oslikavala težinu propagande.

Edin nije siguran da zabrana negiranja genocida u javnom prostoru može promijeniti odnose i na nivou običnog čovjeka, ali vjeruje da će barem preživjele poštediti retraumatizacije.

Negiranje se održava i kroz sveprisutnu diskriminaciju bošnjačkog stanovništva u entitetu čija vlast ga na sve načine pokušava održati monoetničkim – u obrazovanju, zdravstvu, javnoj upravi – poput otežavanja registracije prebivališta povratnicima.

Nakon svega toga, na pitanje da li razmišlja o napuštanju Srebrenice, Edin odgovara odrično. Vratio se, kaže, zbog duboke povezanosti sa ovim područjem. Rad za Memorijalni centar je težak, i ne vjeruje da će se zadržati tu cijeli radni vijek. Ali o odlasku iz Srebrenice ne razmišlja.

Slike počinilaca genocida u javnim institucijama

U Memorijalnom centru Srebrenica sreli smo Mirelu Osmanović, rođenu 1997. godine – nakon genocida. Rođena i odrasla u Sarajevu, kaže da do tinejdžerske dobi nije znala mnogo više od toga da je njena porodica iz Srebrenice.

Uvijek se osjećala golema tuga, a u to vrijeme saznat će i razlog – kako nikada nije imala priliku upoznati svoja dva brata koje je srpska vojska ubila tokom genocida nakon pada Srebrenice. Imali su 15 i 17 godina. Njen otac, dva mjeseca je u Maršu smrti bježao kroz šumu od srpske vojske, prije nego što se domogao slobodne teritorije.

Mirela Osmanović, čija dva brata su ubijena u genocidu u Srebrenicu prije nego što je ona rođena, danas sarađuje sa Memorijalnim centrom Srebrenica, Foto: Mediacentar Sarajevo

„Babo je dugo odbijao povjerovati da bi neko ubio njegove sinove bez ikakvog razloga. Kada su mu iz Instituta za nestale osobe tražili uzorak krvi za DNA analizu i poređenje sa posmrtnim ostacima pronađenim u masovnim grobnicama, on je to odbio, vjerujući da su njegovi sinovi negdje živi“, priča Mirela. Tek kasnije, kada su otkrivene i prave razmjere ubistava, dolazi prihvatanje. Godinama kasnije, njena braća su pronađena i sahranjena na mezarju Memorijalnog centra.

Mirela Osmanović u muzeju Memorijalnog centra Srebrenica; Foto: Mediacentar Sarajevo

Saznanje detalja o braći bio je prvi šok za Mirelu. Drugi je uslijedio godinama kasnije, nakon završenog fakulteta, kada se Mirela, nakon povratka roditelja u njihovo selo u okolini Srebrenice, prvi put suočava sa razmjerama negiranja genocida i veličanja presuđenih ratnih zločinaca.

„Bila sam u šoku kada sam u zgradi opštine, u institucijama, vidjela istaknute slike počinalaca genocida“, govori nam Mirela.

Strašnije od toga su, međutim, sumnje da je komšija njenih roditelja u okolini Srebrenice mogući ratni zločinac i – ubica njene braće.

Tada je shvatila da je njen životni poziv boriti se za istinu.

„Ja, članica porodice direktnih žrtava, nisam znala ništa o tome. Ako ja ne budem pričala, kako će znati ostali?“, bio je njen zaključak. Tokom političke krize prošle godine uzrokovane separatističkim aktima entiteta Republika Srpska, Memorijalni centar na kratko je zatvorio svoja vrata. Uposlenicima je rečeno da idu svojim kućama. Mirelin otac saznao je za to i prestravljen tražio svoju kćerku. Sjećanja su se probudila. „Vidjevši to, bila sam direktna – idemo svi odmah za Sarajevo“, predložila je roditeljima. Uprkos strahu, odbili su. Tražili su da ona ode, a da oni ostanu. Ostali su svi.

Ponudili su mu novac da ne svjedoči, odbio je

Na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Stocu, neki od osuđenih i optuženih ratnih zločinaca također slobodno žive.

Neki od njih mučili su Amera Đulića u logoru Koštana bolnica.

Potpisi logoraša još uvijek se mogu pronaći u zgradi Koštane bolnice; Foto: Mediacentar Sarajevo

„Nuđeno mi je 100.000 KM (50.000 eura, op. a.), auto i posao da ne svjedočim. Odbio sam“, priča nam Amer.

Ponuda, zaključio je Amer, nije mogla doći od pojedinaca – iza nje su stajale institucije sa namjerom sakrivanja zločina.

Koštana bolnica u Stocu, radila je gotovo 100 godina prije nego što je Hrvatsko vijeće obrane prvo pretvorilo u sjedište svoje Vojne policije 1992, a zatim 1993. godine u logor za bošnjačko stanovništvo.

Bio je to samo prvi u nizu logora u koji je Amer odveden kao 17-godišnjak. Razlog – pogrešno ime i prezime u projektu etničkog čišćenja područja pod kontrolom hrvatskih ekstremista. Nakon Koštane, deportovan je u logor Dretelj, zatim Gabelu, te Heliodrom. Preživio je.

Koštana bolnica je, ipak, bila najgora.

„Tri dana u Koštanoj bolnici bila su za mene gora nego 230 u drugim logorima“, ispričao nam je.

Bez trunke nelagode, ulazi u ruševni prostor Koštane bolnice u Stocu, kako bi nam pokazao prostorije gdje je ležao, gdje je ispitivan, gdje je mučen kao 17-godišnjak. Gdje su ubijena njegova dva rođaka. Želja da prenese istinu jača je od nelagode.

Zbog udruženog zločinačkog poduhvata stvaranja etnički čiste hrvatske teritorije unutar Bosne i Hercegovine, između ostalog, i kroz mučenja i ubistva u logoru Koštana bolnica, osuđen je politički i vojni vrh „Herceg-Bosne“, samoproglašene hrvatske države u Bosni i Hercegovini. Osim njih, osuđeno je nekoliko osoba i pred sudovima Bosne i Hercegovine.

Etničko čišćenje – oružjem u ratu, olovkom u miru

Etničko čišćenje puškom u ratu, nastavljeno je olovkom u miru, tvrdi Đulić. Bošnjačko stanovništvo u ovoj opštini pod kontrolom hrvatskih nacionalista živi u sistemu koji podsjeća na aparthejd – od otežavanja zapošljavanja u javnim institucijama, do odbijanja dodjele prostora za novo muslimansko groblje. Grad je podijeljen nevidljivom linijom između hrvatskog, i povratničkog, bošnjačkog stanovništva. Zločini se negiraju. I u ovom dijelu Bosne i Hercegovine uočljivi su grafiti posvećeni hrvatskim ratnim zločincima.

Amer Đulić ispred urušene zgrade Koštane bolnice, gdje je preživio mučenje kao 17-godišnjak; Foto: Mediacentar Sarajevo

„Ne želim da se pozdravim. Ja hodam ponosno jer samo govorim istinu. Oni spuste glavu“, priča nam Amer o svojim svakodnevnim susretima sa osuđenim ratnim zločincima u Stocu.

Udruženje logoraša čiji je Amer predsjednik godinama se bori da se urušena zgrada Koštane bolnice pretvori u memorijalni centar. Opština Stolac to otežava, a razlog je, prema Ameru, jednostavan – čekaju da se zgrada u potpunosti uništi kako bi se onemogućila memorijalizacija.

U logoru Heliodrom u Mostaru, najvećem gradu i regionalnom centru Hercegovine, izgrađeno je spomen-obilježje, ali ne žrtvama logora – već Hrvatskom vijeću obrane.

Sve ovo nije pokolebalo Amera da se vrati – „Vratio sam se“, kaže, „iz inata“.

Ipak, njegov sin, zahvaljujući košarkaškom talentu i uspjesima, upisao je srednju školu u Sarajevu.

„Najteže mi je palo kada me je sin jednom prilikom zaustavio prilikom ulaska u gradski autobus. Rekao je - 'Ne, tata, ovo je autobus kojim se voze Hrvati, naš je sljedeći'“, govori Amer.

On ostaje u Stocu. Ne odustaje od borbe za pretvaranje Koštane bolnice u memorijalni centar.

Na pitanje da li će to zaista promijeniti odnose u Stocu, odgovara:

„Nama će to značiti sve“.

(Vijesti.ba / Mediacentar)