ENES DEDIĆ - BOSANSKA DRŽAVNOST

Povodom obilježavanja godišnjice potpisivanja Povelje Kulina bana, razgovarali smo sa dr. Enesom Dedićem, naučnim saradnikom na Institutu za historiju UNSA.

On je pojasnio koji su najznačajni aspekti postojanje pomenute povelje.

- Ova povelja kao i svi drugi politički i državni akti iz doba srednjovjekovne Bosne govori o jedinstvenom teritoriju, jednom vladaru i o razvoju Bosne. Vrijeme kada je povelja izdavana Bosna je bila mnogo manja zemlja nego što je danas, ali ona govori o jednom vladaru koji je sposoban na svom teritoriju da garancije sigurnosti svim dubrovačkim trgovcima. I kako se kaže u povelji 'da im se ništa neće desiti' i da im se garantuje sigurnost i života i imovine, te da će im namiriti štetu ukoliko je budu imali. To nam govori da je Bosna u 12. stoljeću bila zemlja u kojoj je tadašnji vladar jasno i jako vladao u tadašnjim granicama, jasno znao koji je njegov teritoriji i koga ima na svom teritoriju. I da može garantirati vlastima druge zemlje, da će njihovi podanici biti sigurni na teritoriji Bosne, pojašnjava dr. Dedić.

Također objašanjava kako je povelja zapravo vizionarski i državnički potez bana Kulina.

- Potez je imao svrhu da, ban Kulin, svoju zemlju koja se tada protezala na visočko i sarajevsko područje, približi evropskim ekonomskim tokovima. Jer je Sredozemno more bila glavna arterija srednjovjekovne ekonomije. I Kulin je na ovaj način, obzirom da nije imao izlaz na more, nije imao vješte trgovce i ti trgovci nisu imali veliki kapital, omogućio Dubrovčanima da dođu u Bosnu i da trguju i da na taj način izvoze bosanska dobra idu preko Dubrovnika, to jeste Jadrana, u Sredozemne luke. A s druge strane u Bosnu stizale su ne samo materijalne stvari poput predmeta kojih nije bilo u Bosni, nego su stizali i razni kulturološki utjecaji, koji su obogatili Bosnu. Kasnije ćemo vidjeti kako u 14. stoljeću kada se otvaraju bosanski rudnici, ban Stjepan II više neće dati Dubrovčanima da više bez ikakvih poreza i nameta trguju po Bosni. Nego će, kada se Bosna razvila i postala ekonomski jača, on će tražiti kako i njegovi nasljednici od Dubrovčana da to plate, jer se iz Bosne izvozilo ogromno bogatstvo.

On naglašava da je definitivno postojanje povelje znak državnosti Bosne i Hercegovine kao moderne države.

- Koja je direktni nasljednik i baštinik srednjovjekovne Bosne. Sama činjenica da mi znamo kada je poveljaa napisana, govori o starosti Bosne. Nije to prvi spomen Bosne, treba izbjegavati floskule da je to neki 'rodni list', ali to je najstariji pisani diplomatički dokument kod svih Južnih Slavena. Iz tog aspekta Bosna se izdvaja kao država, čiji je najstariji pisani dokument sačuvan. I iz tog aspekta ako gledamo današnje stanje stvari, svjedoci smo da u Bosni i Hercegovini imamo određene političke struje koje negiraju državnost i historiju Bosne i Hercegovine. I na neki način nastoje ukazati da u BiH žive narodi, koji se ne mogu povezati s historijom Bosne i Hercegovine, nego sa nekim susjednim zemljama. Mislim da uvodni dio Kulinove povelje, i mnogih kasnije povelja, ali govoreći o njoj kao najstarijoj, ona kaže 'Ja ban bosanski, Kulin'. I u suštini tu počinje i završava svaka rasprava o bosanskom narodu, o bosanskoj državnosti i mnogim drugim aspektima koji se danas osporavaju. A ako ćemo izdvojiti neki savremeni pogled na povelju, njen značaj danas, koji ona danas ima - jeste da ona pruža utočište i legitimnost bosanskohercegovačkoj državnosti.

Dr. Dedić se osvrnuo i na pitanje o vraćanju povelje u Bosnu i Herecegovinu.

- Mi smo svi svjedoci činjenici da smo imali situaciju da je Zemaljski muzej BiH, bio zatvoren nekoliko godina. I iz toga se može postaviti pitanje, koliko smo mi uopće sposobni čuvati svoju kulturno-historijsku baštinu? A sa druge strane tu je i momenat koji ljudi koji nisu pripadnici struke ne razumiju. Povelja jeste nastala u Bosni 1189 godine, i ona je upućena Dubrovčanima. Ona je izdata i napravljena za njih, da bi oni imali dokaz o slobodi trgovine. Od tog momenta ta povelja je postala baština Dubrovnika i Dubrovčana. Originalani primjerak je ukraden i prenesen u Rusiju iz Dubrovnika. Ako govorimo o opcijama restitucije ukradene baštine, onda su Dubrovčani oni koji imaju pravo da traže da im se vrati povelja, i to bi bilo legitimno. Naravno ne bi bilo loše imati povelju u Bosni, ali Dubrovčani imaju legitimno pravo jer je od njih ukradena, zaključuje za kraj dr. Dedić.

(Vijesti.ba)