17°C
Mostar 22°C
Tuzla 22°C
Banja Luka 22°C
Bihać 18°C

12.05.2024 / 15:42 BiH - Kolumna za "Radar"

Profesor iz Novog Sada: Rezolucija o Srebrenici podsjetit će funkcionere na ratne uloge u BiH

Profesor iz Novog Sada: Rezolucija o Srebrenici podsjetit će funkcionere na ratne uloge u BiH
Foto: Vijesti.ba
Da li su Srbija i srpski narod postali genocidni nakon presude Međunarodnog suda – nisu. Da li će to postati nakon usvajanja rezolucije Generalne skupštine UN – neće. Da li će rezolucija predstavljati osnov za naknadu štete – neće. Samo će se neki predstavnici vlasti podsjetiti svoje ružne prošlosti i uloge u ratu u BiH.

Ovako je kolumnu za Srbijanski "Radar" započeo prof. dr Vladimir Medović, redovan profesor na Pravnom fakultetu za privredu i pravosuđe u Novom Sadu, koju prenosimo u cijelosti:

U Srbiji još uvijek nema saglasnosti oko pitanja pravne kvalifikacije zločina koji se dogodio u Srebrenici u julu 1995. godine. Kada govore o tom zločinu, najviši državni zvaničnici Srbije koriste neutralan pojam „stravičan zločin“, izbjegavajući njegovu pravnu kvalifikaciju ili negirajući da se radi o genocidu. Prećutkuju se ili otvoreno osporavaju presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda u Hagu u kojima je zločin u Srebrenici okvalifikovan kao genocid.

Prijedlog rezolucije o međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine, koja bi trebalo da bude stavljena na glasanje u Generalnoj skupštini UN sredinom maja, ponovo je otvorio pitanje pravne kvalifikacije zločina koji se dogodio u Srebrenici. Ovog puta ulozi su podignuti, sa najviših mjesta u Beogradu govori se o zavjeri i pritisku protiv Srbije i srpskog naroda, dok iz zvanične Banjaluke stižu prijetnje o mogućoj secesiji Republike Srpske ukoliko predložena rezolucija bude usvojena u Generalnoj skupštini UN. Istovremeno u srpskoj javnosti bukti žestoka rasprava o tome da li se u Srebrenici dogodio genocid ili ne. Izjašnjavaju se predstavnici vlasti, opozicije, patrijarh, javne ličnosti, ambasadori pojedinih zemalja, pa čak i beogradski i banjalučki taksisti. Kao što to obično biva, najmanje se čuje glas onih koji su najpozvaniji za ovo pitanje – stručnjaka za međunarodno pravo.

Pojam zločina genocida evoluirao je od Drugog svjetskog rata do danas. Zločin genocida može biti ograničen samo na određeni region, u ovom slučaju Srebrenicu. Dakle, nije potrebna namjera da se potpuno ili djelimično uništi čitava društvena grupa na cjelokupnoj teritoriji države ili šire.

Paradoksalno, svi učesnici u ovoj zapaljivoj raspravi, osim onih koji osporavaju da se u Srebrenici uopšte dogodio bilo kakav zločin, svoje tvrdnje „za“ ili „protiv“ genocida zasnivaju na legitimnim argumentima. Kako je to moguće?

Argumenti Efraima Zurofa

Moguće je zato što se pojam genocida od njegovog nastanka do danas mijenjao i razvijao. Zločin genocida je nastao prvo u okviru međunarodnog običajnog prava i podrazumijevao je istrebljenje, fizičku eliminaciju – ubistva, čitavih rasnih, etničkih, vjerskih i drugih društvenih grupa. Zabrana i kažnjivost genocida prema pravilima međunarodnog običajnog prava omogućila je da genocid, pod pojmom „istrebljenje“, bude uvršten u grupu zločina protiv čovječnosti u Statutu međunarodnog vojnog tribunala iz 1946. godine. Da podsjetimo, u pitanju je tribunal koji je sudio u Nirnbergu najvišim njemačkim državnim, vojnim i političkim zvaničnicima za zločine počinjene u toku Drugog svjetskog rata. Stoga ne iznenađuje da se zločin genocida u domaćoj javnosti prije svega vezuje za Holokaust nad Jevrejima i drugim etničkim grupama, kao i za masovna stradanja srpskog stanovništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Zaista, po svojoj masovnosti i organizovanosti ovi zločini su neuporedivi sa onim što se dogodilo u Srebrenici 1995. godine. To je jedan od razloga zbog kojih direktor Centra „Simon Vizental“ Efraim Zurof smatra da se u Srebrenici nije dogodio genocid već ratni zločin. Po njegovom mišljenju, genocid je plan ili namjera da se uništi jedan narod. Ne može se „nekoliko hiljada ljudi uporediti sa šest miliona Jevreja“. Slično mišljenje ima i ambasador Izraela u Srbiji Jahel Vilan, koji smatra da „kada Srebrenicu nazovete genocidom to umanjuje važnost tog termina“. Kao dodatni argument da se radi o ratnom zločinu a ne o genocidu, Zurof ističe da su srpske snage pustile žene i djecu i da su ubijani pretežno muškarci, od kojih su neki bili borci. I Zurof i Vilan su djelimično u pravu, ali problem je u tome što je pojam zločina genocida evoluirao od Drugog svjetskog rata.

Deklaracijom br. 96 iz 1946. godine Generalna skupština UN je potvrdila da je genocid zločin po međunarodnom pravu koji civilizovani svijet osuđuje i pozvan je Ekonomsko-socijalni savjet UN da pripremi konvenciju koja bi se bavila zločinom genocida. Dvije godine kasnije u okrilju UN je usvojena Konvencija o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida kojom je pojam genocida značajno proširen u odnosu na Statut međunarodnog vojnog tribunala. U skladu sa Konvencijom, kao genocid se smatra bilo koje od navedenih dela učinjenih u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve:

a) ubistvo članova grupe;
b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;
c) namjerno podvrgavanje članova grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;
d) mjere usmjerene na spijrečavanje rađanja u okviru grupe;
e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.

Strane ugovornice su Konvencijom preuzele obavezu da spriječe i kazne tako definisan zločin genocida. Razlog za šire određivanje pojma genocida u Konvenciji treba tražiti u namjeri da se blagovremeno prepozna, spriječi i kazni svako moguće ponavljanje Holokausta iz Drugog svjetskog rata, što, nažalost, nije uvek bio slučaj. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju je primenjivao upravo odredbe ove konvencije u presudama u kojima je Mladića, Krstića i ostale učesnike događaja u Srebrenici osudio za zločin genocida. Da se u Srebrenici dogodio genocid utvrdio je i Međunarodni sud u Hagu u presudi iz 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, s tim što presuda ovog suda ima posebnu težinu i pravno dejstvo. Naime, Konvencijom je utvrđena nadležnost Međunarodnog suda za sporove u vezi sa tumačenjem, primenom izvršenjem ove konvencije, podrazumijevajući tu i sporove koji se odnose na odgovornost neke države za genocid. To daje Međunarodnom sudu ulogu vrhovnog arbitra kada je riječ o tumačenju i primjeni odredaba Konvencije.

Međunarodni sud je zasnovao svoju ocjenu o postojanju genocida na istoj činjenici na koju se poziva Zurof, da su ubijani samo muškarci, ali je iz nje izveo potpuno drugačiji zaključak – da je ubistvom svih odraslih muškaraca čitava nacionalna grupa kao takva osuđena na fizički nestanak.

U pomenutoj presudi Međunarodni sud je utvrdio da je u Srebrenici u julu 1995. izvršen zločin genocida i da je postojala namjera da se u potpunosti ili djelimično unište bosanski muslimani u regionu Srebrenice. Ta namjera se ogleda u nediskriminatornom i sistematskom ubijanju svih muškaraca sposobnih za vojsku, bez ikakve želje da se odvoje borci od civila. Po mišljenju Međunarodnog suda, ubijanje odrasle muške populacije neizostavno bi vodilo fizičkom nestanku bosanskih muslimana iz regiona Srebrenice.

Obrazloženje presude

Deportacija preostalog stanovništva: žena, dece i starih, u kombinaciji sa ubijanjem muškaraca, predstavlja dodatni dokaz o namjeri uništavanja bosanskih muslimana u Srebrenici. Iz obrazloženja presude može se najbolje vidjeti u kojoj mjeri je pojam zločina genocida evoluirao od Drugog svjetskog rata do danas. Prvo, zločin genocida može biti ograničen samo na određeni region, u ovom slučaju Srebrenicu. Dakle, nije potrebna namjera da se potpuno ili djelimično uništi čitava društvena grupa na cjelokupnoj teritoriji države ili šire. Drugo, kao što se može vidjeti, Međunarodni sud je zasnovao svoju ocjenu o postojanju genocida na istoj činjenici na koju se poziva Zurof, da su ubijani samo muškarci, ali je iz nje izveo potpuno drugačiji zaključak. A to je da je ubistvom svih odraslih muškaraca čitava nacionalna grupa kao takva osuđena na fizički nestanak.

I pored toga što je utvrdio da se u Srebrenici dogodio genocid, Međunarodni sud je presudio da Srbija nije izvršila, planirala, podsticala, niti saučestvovala u izvršenju genocida u Srebrenici. Međutim, Međunarodni sud je utvrdio da je Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida tako što nije preduzela sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi izvršenje genocida u Srebrenici. Srbija je također proglašena odgovornom za kršenje Konvencije zbog toga što nije izručila Mladića, optuženog za izvršenje genocida, Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju i zbog toga što nije u potpunosti sarađivala sa ovim tribunalom. Time je Srbija postala prva država u Evropi koja je odlukom Međunarodnog suda proglašena da povređuje Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Razlog za šire određivanje pojma genocida u Konvenciji treba tražiti u namjeri da se blagovremeno prepozna, spriječi i kazni svako moguće ponavljanje Holokausta iz Drugog svjetskog rata, što, nažalost, nije uvijek bio slučaj.

Postavlja se pitanje šta najavljena rezolucija Generalne skupštine UN o sjećanju na genocid može da promjeni u tom pogledu? Odgovor je: ništa. Postojanje genocida je već utvrđeno od strane najviše svjetske pravosudne institucije, Međunarodnog suda u Hagu. Da li su Srbija i srpski narod postali genocidni nakon presude Međunarodnog suda – nisu. Da li će to postati nakon usvajanja rezolucije Generalne skupštine UN – neće, nigdje u rezoluciji se ne navodi odgovornost Srbije i srpskog naroda za genocid. Da li će rezolucija predstavljati osnov za naknadu štete – neće. Zahtjev za naknadu štete je odbijen od strane Međunarodnog suda, a rezolucija je politički akt koji ne može biti osnov za naknadu štete. Samo će se neki predstavnici vlasti podsjetiti svoje ružne prošlosti i uloge u ratu u BiH. Također će se postaviti pitanje u kojoj mjeri je Srbija država zasnovana na načelu vladavine prava. Ako je to slučaj, presuda Međunarodnog suda, ma koliko god bila neprijatna, morala bi da obavezuje državne organe u Srbiji.

Međunarodni sud je jedan od glavnih organa Ujedinjenih nacije, organizacije na čije odluke se Srbija poziva u vezi sa pitanjima Kosova i BiH. Zato bi svaka relativizacija presude Međunarodnog suda umnogome obezvrijedila argumentaciju Srbije u ovim pitanjima, bez obzira na to što bi ona bila zasnovana na međunarodnom pravu. Međunarodno pravo nije švedski sto sa koga države mogu da biraju koje pravilo će primjeniti, a koje neće. Barem ne one male. A što se tiče međunarodnog ugleda Srbije, ne postaje se simbolom slobode i otpora širom svijeta, kako je to najavio predsjednik, osporavanjem genocida, već, sasvim suprotno, suočavanjem sa prošlošću, prihvatanjem sopstvene odgovornosti i činjenjem svega da se sličan zločin više nikada ne ponovi.

(Vijesti.ba)

Izdvajamo