Arsim Zekoli za Vijesti.ba: S Vučićem padaju i Dodik i Čović

Sudeći po žustrim reakcijama zvaničnika Sjeverne Makedonije, komesarka Evropske unije za proširenje Marta Kos ozbiljno je naljutila Makedonce, čim je, prilikom nedavne posjete toj zemlji, pomenula - identitet.

“Identitet je nešto što nosimo u duši i srcu. Identitet je kako brinemo o našim tradicijama, poput manastira ovdje u Sjevernoj Makedoniji; poput pogače, tavče na gravče, pinđura ili punjenih paprika; kako gledamo na tradicionalne nošnje, kakav stav imamo prema starijima u zemlji, kakav stav imamo prema očuvanju našeg jezika… I to je nešto što niko ne može oduzeti Makedoncima", rekla je komesarka Marta Kos.

Za razliku od premijera Hristijana Mickoskog, koji je evropskoj komesarki odgovorio da identitet Sjeverne Makedonije nije samo makedonska kuhinja, sagovornik Vijesti.ba, nekadašnji šef makedonske misije OSCE-a u Austriji i Turkmenistanu Arsim Zekoli, ne vidi ništa uvredljivo u govoru evropske komesarke.

“Ne bih to nazvao smišljenom uvredom, još manje sprdnjom”, kaže ambasador Zekoli, dodajući da su reakcije koje su uslijedile, posebno kod Makedonaca, djelimično razumljive.

“Govor komesarke Kos su provladini mediji iskoristili kako bi ojačali dominantan anti-zapadni diskurs. Naročito što je ta izjava stigla nekoliko dana nakon objave službene Sofije da više od 215.000 Makedonaca ima bugarski pasoš, dobijen tako što je svaki od njih priznao i prihvatio “bugarsku samosvijest” predaka.

Indikativno, ta je objava izazvala manje polemika i žestokih reakcija nego nesretno sročena izjava Marte Kos”, kaže makedonski diplomata.

Konstatujući da je Srbija ”u veoma teškoj situaciji”, komesarka Kos je, objašnjavajući zašto na protestima u Beogradu nema evropskih zastava, nedavno rekla da srpska opozicija i NVO Briselu zamjeraju to što podržava predsjednika Vučića. Imaju li ovakve zamjerke osnova?

Zekoli: Faktografski – da, principijelno – ne. Naime, Briselu se odista s pravom može zamjeriti da “podržava Vučića” kao predsjednika Republike Srbije; istovremeno, opozicija i NVO, ali i dobar dio “studenata u blokadi”, glasni su u negiranju Vučića, ali ne i njegovih politika u Srbiji i regionu. Tom nedorečenošću i nevoljnošću da zauzmu jasan stav prema Vučićevim politikama, a ne samo prema Vučićevoj ličnosti, njegovi oponenti ili konkurenti u Beogradu sami grade ovaj iznuđen i izbalansiran stav Brisela prema autokrati na čelu Srbije. Nažalost, javnost u Srbiji, pa i širom regiona, nesvjesna je poruke koju su Brisel i EU izvukli iz pada Nikole Gruevskog.

Koje poruke?

Zekoli: Da pad Gruevskog nije podrazumijevao i pad “gruevizma” kao ideologije ili načina vladanja. Isto se pokazuje u odnosu prema Vučiću, koji je potvrda okorjelosti “miloševićevizma” u srbijanskom i srpskom društvu. Čak i među onima koji bi da ruše Vučića, ali ne i kontinuitet politike koja, pod različitim imenima ili inicijalima, ali sa istim razmišljanjem i djelovanjem, uspijeva da opstane. Pritom, okorelost i brutalnost režima Slobodana Miloševića devedesetih je stvorio moćnu, odlučnu i jasno prozapadno opredijeljenju opoziciju; istovremeno, Vučićevo “vrludanje” proizvodi “vrludavu” opoziciju, koja je trendovski oportuna, bez ideje i vizije budućnosti.

Da je komesarka Kos pitala Vas zašto na protestima u Srbiji nema zastava EU, što biste joj odgovorili:?

Zekoli: Najprije, pitanje je kako su protesti protiv korupcije Vučićevog režima postali mješavina nacionalizma, šovinizma, retro-monarhizma, klerikalizma, kosovarenja, šajkačenja i šešeljizma… Vraćam se na Makedoniju uoči pada Gruevskog, budući da su trenutne prilike u Srbiji gotovo preslikane. Erozija moći protesta u Srbiji počela je vezivanjem “bošnjačke i srpske zastave” u Novom Pazaru, što samo po sebi nije loše, naprotiv.

Međutim…?

Zekoli: Međutim, inicijalna kapisla protesta u Makedoniji bila je opštedruštvena zasićenost korupcijom i nepotizmom. Studentski Plenum imao je simpatije svih građana Makedonije, neovisno od nacionalnosti. Ipak, čim je počelo vezivanja makedonskih i albanskih zastava i glumatanje bratstva-jedinstva, bilo je jasno da je politički koncentrisana moć istisnula spontanu društvenu energiju. Isto je u Srbiji: posjeta studenata Novom Pazaru nije bila samo smišljen “pozitivizam”, s ciljem defokusa sa antikorupcijske matrice, već i motiv da se pojave “rivalske” opcije, koje su tinjale kod studenata i koje su eksplodirale upravo nakon “pumpanja” u Novom Pazaru. Otada je sve manje antikorupcionera, a sve više vučićevski instruiranog nacionalizma, porfirijevskog klerikalizma, retro-monarhista hranjenih kratkovidim romantizmima Vuka Draškovića, Milana St. Protića; čak i partizanskog ljevičarenja nekih ‘opozicionara’ bliskih vlasti.

Nakon nekoliko nedjelja, dinamika međusobnih ideoloških trvenja izbacila je u drugi ili treći plan - do ruba zaboravnosti - inicijalnu ideju i motivacionu energiju društva – antikorupciju. No, to nije spontana dinamika izazivanja lažnih sukoba radi defokusa.

Nego?

Zekoli: To je moć ‘duboke države’ da izmišlja i ojačava podjele, da favorizuje naizgled nepomirljive strane u sukobu, koje su ipak pod kontrolom istog centra moći. Stoga, koliko god zvučalo nevjerovatno, čak i kao teorija zavjere, sve “sukobljene strane” zapravo su dio iste koalicije.

Koje?

Zekoli: One koja ne želi da se fokus građana održi na pitanju korupcije, kriminala, nepotizma. Tim prije što je upravo antikorupcija zakleti neprijatelj i nacionalizma, i klero-pravoslavlja-islamizma-katolicizma, i retro-monarhizma, i rusofilstva, na koncu i “srpskog sveta”.

Eto, to je istinsko, dubinsko objašnjenje zašto na beogradskim protestima nema zastava EU. Na njima, inače, ima svega i svačega, ali ne i grupe koja nije finansirana, koja novac ne dobija iz državnih fondova, iz rusko-srpske crkve, iz retro-monarhisičkih oligarha ili zapadne fondacijske demokratije. Ta zapostavljena grupa je srednja klasa Srbije. Doduše, ta je srednja klasa zapostavljena svugdje u regionu, iako želi u EU ne zbog rodnih politika, slobode medija, ekstremih levica ili desnica, već zbog stabilnog porodičnog budžeta, vladavine prava, socijalne sigurnosti, zdravstva i mogućnosti karijerne vertikale prema zasluzi i sposobnostima.

Ipak, jesu li protesti uzdrmali predsjednika Vučića?

Zekoli: Jesu, i to dramatično. Nažalost, nisu uzdrmani temelji “vućićizma”, koji sežu dublje nego ne samo njegova, nego čak i vlast Slobodana Miloševića.

Kako to?

Zekol: Često se zaboravlja da je više od 74 procenta vojno-policijske strukture SFRJ bio sastavljen od Srba i Crnogoraca. Nedavno sam saznao da je 1985. godine taj procenat iznosio više od 82 posto. Zanimljivo je porijeklo tih Srba i Crnogoraca u sastavu JNA ili Saveznog MUP-a: ogromna, apsolutna većina tih kadrova porijeklom su Srbi iz Bosne, Hrvatske, Crne Gore, djelimično sa Kosova, iz Makedonije, posebno tzv. egejske izljeglice iz Grčke, i pograničnih dijelova prema Bugarskoj i Albaniji. Paradoksalno, najmanji dio te ogromne mašinerije su Srbijanci iz Srbije i Crnogorci iz Crne Gore. Sada bi valjalo sagledati ko su danas najokoreliji branioci Vučića iz bezbjednosnih struktura.

Ko su?

Zekoli: Vučić je okružen Srbima sa Kosova, što nije slučajnost, već refleksija realnosti koja Srbiju drži zarobljenu u sopstvenoj samopogibeljnoj grandomaniji. Trenutno stanje u Srbiji, osobito u odnosu prema Vučiću, najbolje opisuje Šekspirova misao: “pakao je prazan, i svi su se đavoli sjatili tu”. Prevedeno na real-politiku: svi Srbi su u NATO, samo su Srbijanci anti-NATO.

Prethodnih godina, Srbi u regionu pravili su efektivne, ali ne i verbalne korake u prihvatanju NATO realnosti. Primjer su Andrija Mandić i prosrpske stranke u Crnoj Gori. Takođe, Željka Cvijanović ubjeđuje Marka Ruttea da želi još jaču saradnju sa NATO zbog stabilnosti Bosne i Hercegovine. Kosovski Srbi danas svoju bezbjednost i budućnost na Kosovu praktično vezuju isključivo sa KFOR, ne za Prištinu, još manje za Beograd.

Sa druge strane, preostale celije rusofilije, anti-NATO i anti-Zapada danas su očajnički zainteresirane da eroziju utjecaja u svojim državama kompenzuju pritiskom na Srbiju i Srbijance kao posljednji bedem njihovog i moskovskog utjecaja. U tom smislu, Vučićeva vladavina već je osuđena na efektivni krah i očekivanje finalnog udarca, za koji se iskreno nadam da će biti miran. Nikakvi sukobi, čak ni oni u Srbiji, ne nose ništa dobro za sve nas. Vučić može manipulisati studentima, komunističkim fabrikatima monarhizma, klerikalizma, desničarstva, ljevičarstva, ali ne može procesima evolucije, čije je vrijeme došlo.

Razumije li to Brisel? Imate li utisak da se promijenio odnos EU prema predsjedniku Vučiću?

Zekoli: Imam. Taj se odnos promijenio još nakon odlaska Angele Merkel. Ali ne samo prema Vučiću, već i prema Ediju Rami. Obojica su recidivi vremena u kojem se prema regionu nastupalo sa kakvom-takvom strategijom Berlina i Brisela. Odlaskom Merkelove, na Balkanu su ostala oba njena momka – Vučić i Rama, koji su od ‘faktora nade’ polako postali faktori beznađa zemalja koje predvode.

Odnos Brisela prema Vučiću promijenjen je i početkom rata u Ukrajini, iako je Evropa prema njemu trenirala tipičan diplomatski odnos “tepaj vučjaku ‘dobra kuca’, sve dok ne nađeš kamen”. Nakon službene potvrde da Beograd izvozi oružje Kijevu na štetu Rusa, te nakon oštrih reakcija Moskve, više nema potrebe za tom mimikrijom. Naime, Vučić ne može igrati na staru kartu: ako me Brisel neće, hoće me Moskva. Vučićeva igra triju stolica prerasla je u igricu “tri makaze”: EU, Rusija i SAD.

SA VUČIĆEM PADAJU I DODIK I ČOVIĆ

Aleksandar Dugin poručuje da je predsjednik Vučić izgubio legitimitet i da Srbi žele njegov odlazak sa vlasti. Mogu li se Duginove riječi tumačiti kao poruka Kremlja?

Zekoli: Ova me Duginova poruka podsjeća na posljednji intervju Dobrice Ćosića iz 2014. godine, u kome “otac nacije” Srbima poručuje da je Vladimir Putin njihov “jedini saveznik, ali samo dok je - putinovac”. U tom smislu, izjava Dugina je na neki način poruka da Vučić više nije “putinovac” po mjeri Kremlja, osobito nakon posjete Kijevu. Ipak, čini mi se da je danas puno zanimljivije pitanje – ko je u Srbiji istinski “putinovac”.

Pa, ko je?

Zekoli: Ne nedostaje kandidata, ali ima li zaista takvoga, i po ubjeđenju i po pedigreu? Neki bi rekli da je to Milorad Dodik, banjalučki Lukašenko. Ili Aleksandar Vulin. Možda Milo Lompar? Ili Tomislav Nikolić? Naravno, želje su jedno, a realnost drugo.

Što je realnost?

Zekoli: Navedeni kandidati rezultat su li zapadnih kompromisa, zapadnih instalacija ili indirektnih klijentelizam. Takođe, svi bi koristili Rusiji u regionu, iako ni jedan od njih ne bi imao strateško povjerenje ili partnerstvo Moskve, prinuđene da razumije da je dobar dio rusofilstva u regionu, uključujući Srbiju, zapravo preventivna mimikrija u službi menadžiranja kriza. Pojednostavljeno, Moskva na sebi testira recept koji je, fingirajući liberalizam, nezadovoljstvo, podjele i krize, koristila prema Evropi i Americi; baš kao i imitaciju putinizma kao metoda osvajanja vlasti.

Najzad, da li bi i Dobrica Ćosić danas bio saglasan da je ovaj Putin – putinovac?

Da li bi?

Zekoli: Dešavanja na relaciji Azerbejdžan - Rusija, protjerivanje sa Mediterana, gubitak utjecaja u Centralnoj Aziji ukazuju da možda taj strahopoštovajući imidž “putinovštine” postoji samo u Srbiji, entitetu RS, djelimično na Balkanu i u Africi. U globalnom kontekstu, Rusija je za Kinu ono što je Srbija za Rusiju.

U tom smislu, stav Dugina bi trebalo staviti u kontekst unutrašnjih previranja u Rusiji i refleksije prema Srbiji. Podsjećam na sukob mišljenja dva ključna ideologa putinizma - Vladislava Surkova i Aleksandra Dugina iz 2019. godine: Surkov vjeruje da će putinizam nadživjeti Putina; istovremeno, Dugin insistira na tome da “putinizam neće vladati zanavijek”, da Putin “nije ponudio neku ideju državnosti”, da je “proizvod kompromisa između elita”, te da “nijedan od Putinovih režimskih uspjeha nije nepovratan, već će svaki od njegovih poteza biti preispitivan nakon njegovog kraja”.

Na izvjestan način, ocjena Dugina o Putinu (in)direktno je i ocjena vladavine Aleksandra Vučića.

I odnos SAD-a prema Vučiću se, kažete, promijenio. Što je na to uticalo?

Zekoli: Frapantna je, ponekad i komična sličnost Merkel-Sorosovih dječaka na Balkanu, osobito Vučića i Rame. Prije fijaska Vučića na Floridi, Edi Rama je doživio sličan epilog pokušaja da posreduje između Ankare i Atine, Erdogana i Mitsotakisa. Na kraju je, baš ka i Vučić u pokušaju posredovanja između Trumpa i Putina, bio odbijen sa obje adrese.

Vučić nije razumio – ni prije, a ni sada – realpolitičku dinamiku odnosa supersila, što je dokazao pokusajem ‘švercovanja’ unutar Trumpovog kruga i ponudom da bude “pregovarač” između velikih sila. Mozda u Srbiji Vučić ima imidž “driblera između slonova”, ali su stvari izvan tog kruga dosta drugačije. Sa stanovišta Washingtona, Vučić je učinio fatalnu grešku time što je, kako bi pridobio Trampa, nastupio kao svojevrsni Putinov konfident.

Zašto je taj potez bio tako fatalan?

Zekoli: Zato što podrazumijeva stavljanje Trampa u sekundarnu, da ne kažem inferiornu poziciju spram Vladimira Vladimiroviča. To bi teško prošlo čak i kod Vučiću naklonjene Sorosove kamarile u State Departmentu – kod Blinkena i Bidena; da ne govorim o aktuelnoj administraciji, koja praktično ne vjeruje nikom od trenutnih vladara u regionu, sve u skladu sa onom poznatom “čiji si ti, mali?”

Čiji su svi ti “mali” u regionu? Čiji je, recimo, Milorad Dodik?

Zekoli: Nekoliko mjeseci prije svog konačnog kraha, Nikoli Gruevskom je, tokom posljednjeg susreta sa Angelom Merkel, navodno ponuđeno da podnese ostavku, a da njegova VMRO-DPMNE ostane na vlasti. Gruevski je to odbio, nakon čega smo dobili nasilje, pa novu vladu. Mislim da slična sudbina čeka Milorada Dodika i entitet RS: entitet će sačuvati sva ovlašćenja, postojanje RS biće neupitno i po moći izjednačeno sa Sarajevom. Ta faktorizacija entiteta RS Ahilova je peta Milorada Dodika, koji je svoju popularnost hranio “odbranom” nečega što ionako nije bilo upitno. Što je moćniji entitet RS, to je Dodik slabiji.

Sa druge strane, mislim da je to djelimično i rezultat politike Trojke, koja je zamijenila teze i tvrdi da je za budućnost Bosne i Hercegovine problematičan Dodik, a ne sam entitet, tj. da su problem određeni političari, a ne sama politika koja ciklično proizvodi eksploatatore nestabilnosti.

Šta je sa Crnom Gorom? Nakon približavanja stavova Vašingtona i Moskve oko Ukrajine, postaju li SAD sve tolerantnije u odnosu na rusku agenturu u vrhu crnogorske vlasti?

Zekoli: Mnogo je toga u američkoj politici prema Balkanu nedorečeno, konfuzno, teško objašnjivo; uključujući poteze koji su, barem po utisku, išli na ruku ruskim interesima u regionu. I to je konstanta još od vremena predsjednika Obame, ali je sada amplificirano radi kontroverzi povezanih sa Trampom. Čini se da ni State Department nije sasvim na istoj frekvenciji glede načina rješavanja problema, što je i dalje tabu o kojima regija ne želi govoriti, dok američka diplomatija ne dozvoljava preispitivanje sopstvenih politika.

Ipak, u konkretnom slučaju, mislim da su stvari malo jasnije. Razumijem tenzične politike u Podgorici u vezi sa predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem, podjednako kao što nisam upućen u zakulisne igre raznih kuloara. Sa druge strane, šta je to Mandić i čitava probeogradska kamarila uradila do sada a da nije vožnja po šinama koje je postavio Milo Đukanović? Od državne nezavisnosti, prijema Crne Gore u OUN, OSCE, NATO, pa i sam proces približavanja EU. Na stranu litijašenje za zaluđene i farbanje crnogorske lokomotive srpskom trobojkom, ali šta je konkretno uspjeh politika prosrpskih stranaka, koje bi, kako što kaže Dugin, preživjele i nakon ulaska Crne Gore u EU?

To što parlamentarnom većinom, uključujući albanske partije i Bošnjačku stranku, danas komanduje predsjednik Skupštine Crne Gore, četnički vojvoda Andrija Mandić.

Zekoli: Mislim da je i Mandić, poput Dodika i Vučića, upravo ono na što sam godinama unazad upozoravao: EU, djelimično i SAD, okrenule su igru i antizapadni populizam počele eksploatisati u svoju korist.

Kako u svoju korist?

Zekoli: U korist strategije okretanje političkih elita Balkana prema Zapadu, taktički koristeći nacionalistički sentiment populizma. Odnos balkanskih lidera prema Zapadu sve vise nalikuje onome “pazite da ostanemo nevini”.

Kako vidite političku situaciju na Kosovu? U kojoj mjeri je premijera Albina Kurtija politički uzdrmala združena akcija Beograda, Brisela, Vašingtona i Moskve?

Zekoli: Rekao bih da je ta akcija nanjela prilično štete Kurtijevoj stranci Vetevendosje, ali ne i njegovom imidžu. Epizoda sa članstvom Kosova u Savjetu Evrope i zauzvrat ustupak Prištine u korist manastira Dečani, kao i vulgarna manipulacija diplomatija SAD, Njemačke, Francuske i Italije, rezultirala je erozijom njihovog autoriteta u očima Kosovara mnogo više nego autoriteta samog Kurtija. Ta je epizoda doprinjela da i kosovska opozicija zauzme obazriviji stav spram obećanja Brisela, mada ne i razumevanje za politiku Kurtija. Što je logično. Opozicija je shvatila da je smisao pritisaka etabliranje nekakve Republike Srpske 2 kao mehanizma koji bi kočio razvoj i samu samostojnost Kosova.

Opozicioni lideri to neće javno priznati, ali razumiju da način na koji EU, Njemačka osobito - a i SAD tokom Blinken-Soros vladavine - podupiru zloupotrebu pravosuđa, nevladinih organizacija i medija kako bi političku moć Prištine praktično učinili ‘nul and void’, nije uperen samo protiv Kurtija, već i protiv opozicije, čim ona dođe na vlast.

Iako su zapadne “neprincipijelne koalicije” nanijele štetu Albinu Kurtiju, istovremeno su rezultirale dubokim nepovjerenjem u obećanja Brisela i Berlina; još i više u njihove NGO i medijsku klijentelu, koja je potpuno otuđena od građana. To je polovica problema sa popularnošću Kurtija.

A ostatak?

Zekoli: Druga polovica, ona unutrašnja, je da se Kurtijeva popularnost dosad održavala zahvaljujuci svježini koju je on donio političkoj i društvenoj sceni, čemu opozicija (LDK i PDK) ne uspijeva ili ne želi parirati. Izazov za Kurtija je kako izbjeći fenomen “politickog srođivanja” (inbreeding) u nametanju istih ličnosti. Isti problem imaju PDK i LDK, koje su zarobili partijski oligarsi i “vječiti političari”. Ima li, dakle, Kurti hrabrosti i mogućnost rokade najbližih suradnika i osveživanja političke scene “novom krvlju”? Ukoliko mu to pođe za rukom, a PDK i LDK ostanu na milost “srođenih rođenih”, onda je Kurtijev uspjeh neupitan.

U slučaju političkog pada režima u Beogradu, šta region može očekivati od eventualne promjene vlasti u Srbiji?

Zekoli: Indirektno, to bi rezultiralo domino efektom raspada sustava iz njegove orbite ili promašenih strategija iz vremena Obama-Merkel-Biden. Mislim na odlazak i pad Edi Rame u Albaniji, Dodika i Čovića u BiH, Hristijana Mickovskog u Sjevernoj Makedoniji. Nakon Vučićevog pada, Srbija i regija ulaze u period lišen strateških rivalstva velesila, prije svega Rusije i Kina, ali i suočavanja sa konceptualnim sukobom između SAD i EU: američki vojno-bezbjednosni interesi na jednoj i evropska ekonomska i civilizacijska opredjeljenja na drugoj strani.

Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)