Biljana Stepanović: Vučić se o prodaji NIS-a ne pita ama baš ništa

„Rusi su vlasnici, ne mi. I to ne zahvaljujući meni ili bilo kome iz mog okruženja, već zahvaljujući blokaderima, koji su 2008. godine, kao jedan od najznačajnijih resursa u trenutku kada smo imali značajno neiskorišćena nalazišta nafte, NIS prodali Rusiji. I sada kada ih slušam, pitam se - šta je, ljudi, sa vama?”, kazao je predsjednik Srbije, čija je Srpska radikalna stranka te 2008. godine, zajedno sa ‘blokaderima’ (Demokratska stranka Borisa Tadića i Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice), izglasala spornu prodaju NIS-a Rusiji.

Sankcija koje su 10. januara 2025. NIS-u uvele Sjedinjene Američke Države imale su za cilj da onemoguće finansiranje ruske agresije na Ukrajinu novcem ruskih energetskih kompanija. Primjena američkih sankcija NIS-u odlagana je osam puta, a na snagu su stupile nedavno - 9. oktobra 2025.

Predsjednik Srbije javnost je obavijestio da trenutno tri kompanije pregovaraju o prodaji NIS-a. Je li to dobra vijest za Srbiju?

„Za Srbiju nema dobre vijesti”, kaže za Vijesti.ba osnivačica i generalna direktorka beogradske Business Info Group Biljana Stepanović.

„Prodaja NIS-a može biti dobra vijest samo u smislu da građani Srbije, koje su Vlada i resorna ministarka proteklih dana time plašili, ipak neće ostati bez goriva i energenata. Drugo je pitanje ko će zaista kupiti NIS”.

Još se ne zna?

STEPANOVIĆ: Ne. Dobijamo kontradiktorne informacije, a jedino što u ovom momentu znamo je da ništa nije gotovo dok sve ne bude gotovo.

O prodaji NIS-a ne pregovara se od juče, iako ministarka energetike, navodno iznenađena tokom događaja, prvog dana saopšti, baš kao da je to upravo otkrila, da Srbija ima probleme sa ruskim većinskim vlasnikom i da slijedi kataklizma. Narednog dana, pak, nudi ostavku, a onda se, kao Deus ex machina, pojavljuje predsjednik Srbije, koji kaže da Rusi pregovaraju sa tri potencijalna kupca. Koja svakako nisu nađena preko noći: moralo se pregovarati. Naravno, ključni problem je to što se pitanje prodaje NIS-a ne rješava u Srbiji. Vučić se ovdje ne pita ama baš ništa.

Kako se ne pita?

STEPANOVIĆ: Tako što odavno nema kredibilitet ni kod Rusa, ni kod Amerikanaca, niti kod potencijalnih kupaca. Da je drugačije, sigurno bi barem bio obaviješten o tome šta se radi; bio bi pitan za mišljenje, a i interes Srbije bi bio na neki način uvažen.

Jasno je, pritom, da je da se Rusi i Amerikanaci bore za prevlast i da Sjedinjene Američke Države žele da potisnu Rusiju, da je istjeraju sa svih mjesta sa kojih to mogu. Ipak, zemljama koje imaju kredibilno rukovodstvo ponudi se mogućnost da brane svoje nacionalne interese. A NIS je žila kucavica, vitalni nacionalni interes Srbije. Srbija je ovim stavljena pred svršen čin, jer se Rusi dogovaraju sa potencijalnim kupcima, a na SAD-u je da taj posao odobre ili zabrane.

Zar u ugovoru o prodaji NIS-a iz 2008. godine ne piše da Srbija ima pravo preče kupovine?

STEPANOVIĆ: Piše, o tome Vam i govorim. Sudeći po onome što čujemo i vidimo, izgleda da su Rusi Srbiji ukinuli pravo koje joj garantuje ugovor. A niko se ne usuđuje da ih o tome nešto pita. Druga je stvar ima li Srbija uopšte novca za to, ali Vas vraćam na međudržavni ugovor o prodaji NIS-a, koji Rusiju obavezuju da, u slučaju da sa eventualnim kupcem postigne dogovor o cijeni i uslovima, isto ponudi najprije Srbiji.

Sve i kada bi imala taj novac, kako bi Srbija platila Rusiji NIS s obzirom na sankcije SAD?

STEPANOVIĆ: Postojao bi način. Imate, na primjer, tzv. escrow račun, tj. namjenski račun, na koji kupac deponuje novac i koji se ‘odmrzne’ čim se Amerikanci i Rusi pomire. U svakom slučaju, NIS se mora prodati, ali Srbija u tome ne učestvuje.

Predsjednik Demokratske stranke Srđan Milivojević u intervjuu za Novu ekonomiju kaže da je riječ o ”prevari iza koje stoji mafijaška država”. Imaju li osnova ove sumnje?

STEPANOVIĆ: Sa Vučićem uvijek imate razloga za sumnju; tim prije što se mnogo toga što javnosti saopšti kao istinu na kraju pokaže kao laž. Međutim, ovo je mnogo krupnija igra i svaku odluku o prodaji NIS-a mora da odobri Ministarstvo finasija SAD. Sjetite se da je nedavno namjeru ruske naftne kompanije Lukoil da svoju podružnicu u inostranstvu, ‘Lukoil International GmbH’ proda švajcarskoj kompaniji ‘Gunvor’ blokiralo američko Ministarstvo finansija. Ako bi OFAC (The Office of Foreign Assets Control) prihvatio arapskog kupca NIS-a, iza koga stoji Muhamed bin Zajed, formalno uključen i u Beograd na vodi, onda bi to bila legalna kupovina. No, javnosti se često namjerno daju pogrešne informacije kako bi se skrenula pažnja sa glavnog posla: javno jedno, tajno nešto sasvim drugo.

Šta to?

STEPANOVIĆ: Ko, na primjer, može sa sigurnošću da kaže da MOL nije potencijani kupac ruskog dijela NIS-a? I Hrvatska je pokazivala interesovanje za NIS, ali je Vučić, koji tajno odlično sarađuje sa Hrvatskom, na tu ponudu odgovorio cinizmom: i Srbija je, kazao je, zainteresovana za kupovinu elekstroprivrede Hrvatske. Što je besmislica, naravno. Vidjećemo, dakle, ko će na kraju kupiti ruski udio i čiji je to zapravo kapital. Problem je, ponavljam, što se čitava operacija odvija izvan Srbije, a imam razloga da sumnjam da će Amerikanci dozvoliti da Vučić i njegova klika, koju odlično poznaju, od Rusa ispod žita kupi NIS, a da to OFAC na kraju aminuje. Neće!

Zašto kažete da je predsjednik Vučić izgubio kredibilitet i u SAD i u Rusiji?

STEPANOVIĆ: Zato što svi vidimo načinu na koji ga tretiraju i SAD i Rusija. Iako je u to uvjeren, pokazalo se da šibicarska politika koju je vodio i u Srbiji i u inostranstvu ipak ne prolazi. Na koncu, Vučić je pokušao da prevari Amerikance i da na tuđe ime uđe na proslavu Trampove Republikanske stranke, nakon čega je otkriven i izbačen: bio je primoran da u roku od 24 sata napusti Ameriku. Iako je predsjednik države, Vučić je de facto protjeran iz SAD, pa se sada nada da će poklanjanjem zgrade nekadašnjeg Genetalštaba zetu Donalda Trampa uspjeti da podmiti američkog predsjednika. Vidjeli smo da to ne ide.

Sa druge strane, je li Marija Zaharova, portparolka Ministarstva inostranih poslova Rusije, rekla da se često pita postoje li dva Aleksandra Vučića, pa jedan sarađuje sa Rusima i pokazuje im se kao prijatelj, a drugi Ukrajini prodaje municiju? Govorimo o čovjek koji je kazao da je Srbija, eto, jedina država koja prodaje oružje Izraelu, i to u momentu kada, zbog Gaze, Izrael najblaže rečeno nema pozitivan tretman u svijetu. Najzad, pogledajte poslednji Izvještaj Evropske komisije o napretku Srbije, koji je katastrofalan. Srbiju su u evrointegracijama odavno pretekle i Crna Gora i Albanija; o Moldaviji da ne govorim.

Je li predsjednik Vučić ikada istinski vodio Srbiju u EU?

STEPANOVIĆ: Nije, naravno. Ne znam da li su briselske birokrate toga svjesne ili su slijepe kod očiju.

Vučić je propao na svim međunarodnim frontovima, što se sada jasno vidi. On nije osoba kojoj se može vjerovati, to svi znaju i to mu javno govore. Niko ga više ništa ne pita. Zato Vučić Srbiju sada naziva '‘travom po kojoj gaze slonovi’, iako ju je upravo on svojom politikom do toga doveo.

Ali ako je Milorad Dodik praktično otkupio svoju porodicu, bliske saradnike i sebe sa američke ‘crne liste’, zašto naklonost administracij predsjednika Trampa ne bi mogao da kupi i predsjednik Vučić.

STEPANOVIĆ: Vučić je uvjeren da je Generalštab moneta kojom bi mogao u tom smislu da trguje. Mislim da se prevario. Sve je na prodaju, to je istina, ali glavna moneta više nije novac.

Nego?

STEPANOVIĆ: Ustupci. Milorad Dodik je sigurno obećao da će se, trgujući statusom svoje familije i svojim, odvojiti od Rusa, da će povući sve sporne zakone kojima je prijetio Bosni i Hercegovini i regionu, da neće praviti smetnje prilikom pridruživanja BiH NATO i sl. Drugim riječima, imao je ozbiljan ulog, zato se otkupio. Pored toga, Dodikova trgovina predstavlja presedan - do sada nismo vidjeli ništa slično. Niko sebe nije uspio da otkupi u roku od 24 sata.

Vučić je Dodikovu trgovinu doživio kao izdaju. Tim prije što mu je pogodbom sa Amerikancima Dodik istrgao iz ruku važan adut: godinama je, naime, sebe predstavljao kao nekoga ko je u stanju da kontroliše Dodika. Bila je to prilično neinteligentna strategija, arogantna i bez pokrića. Na kraju, Dodik se pokazao ozbiljnijim igračem od Vučića i sve što je htio, uradio je sam.

Iako nije skrivao svoje razočaranje, Vučić sada pokušava da oponaša Dodika.

Kako?

STEPANOVIĆ: Nuđenjem Genralštaba, što je tragikomičan pokušaj trgovine sa američkom administracijom i američkim predsjednikom. Ne mogu da vjerujem da Vučić ne shvata da Tramp nije sam, da iza sebe ima ljude koji svakako ne bi dozvolili da od politike koju su zacrtali odustanu zbog placa u Srbiji, u Beogradu, spornom po mnogo čemu. O tome je, uostalom, već pisala ozbiljna američka štampa. Generalštab, dakle, nije moneta. Naravno, ne bi Džerad Kušner imao ništa protiv da zaradi pola milijarde dolara u Srbiji, ali to nije dovoljno. To ‘evo vam plac, evo Generalštab, radite šta hoćete, ali mi zauzvrat dajte da radim šta hoću’ samo su maštarije. Ne može! To vrijeme je prošlo.

U političkom smislu, ima li predsjednik Srbije jaču monetu od zgrade Generalštaba? Je li, na primjer, spreman da se okrene od Rusije? Ima li za to političke hrabrosti?

STEPANOVIĆ: Mislim da nema ni snage ni hrabrosti da tako nešto ućini. Pa, u Srbiji imate ruske kampove za trenirange dobrovoljaca za Ukrajinu, imate špijunski centar u Nišu, političke stranke i lidere koji su dio ruske agenture kojom je Vuč okružen. Nema, dakle, Vučić snage da se otrgne iz ruskog zagrljaja, ali ni želje da se okrene EU. Uostalom, članstvo Srbije u EU za Vučićev režim bilo bi kobno. I on to zna.

Zašto bi bilo kobno?

STEPANOVIĆ: Zato što bi ono podrazumijevalo da Vučić najprije uhapsi - sebe. Ne postoji, naime, ni jedan evropski standard, ni jedno evropsko pravilo koje on poštuje - od slobode medija i pojedinca, preko vladavine prava, do rješavanja Kosova. Vučić vlada po principima koji se direktno kose sa pravilima koja važe u EU. I u tom smislu je njegovo tobožnje zalaganje za EU velika laž. Srbija nije otvorila ni jedan klaster posljednjih četiri, pet godina, jer je cijela Vučićeva vladavina negacija Evrope i njenih vrijednosti. Ne smije da odrekne Rusije, ne pada mu na pamet da demokratizuje i reformiše društvo, zato je Srbija u dubokom problemu.

Zapad ponavlja - Rusi, Rusi, dok Kinezi, koji u Srbiju ulažu ogromni kapital i koji imaju jak i ekonomski i politički uticaj, prolaze ispod radara. Kako to tumačite?

STEPANOVIĆ: Srbiji i regionu danas veća opasnost prijeti od Kine nego od Rusije. Srbija je energetski zavisna od Rusije, prije svega zato što se ništa na tom planu nije radilo. Srbija ima NIS, koji ima rafineriju za preradu nafte i ako je proda, mora uvoziti gorivo, što je i veoma teško i mnogo skuplje. Inače, zbog aksciza, Srbija danas ima najskuplje gorivo u regionu.

Pored malog dijela iz Azerbejdžana, Srbija još jedino iz Rusije uvozi gas. Iako je do sada mogla diversifikovati svoju energetsku sigurnost, pa da ne zavisi samo od Rusa, činjenica je da je posljednjih godina iz Rusije stizao jeftiniji gas i da je Srbija na tome uštedjela ogroman novac. Takođe, to je privuklo mnogo stranih investitora i zapadnih kompanija koje koriste gas. Jer date im subvencije, jeftiniju radnu snagu, jeftiniji gas i postajete konkurentniji, interesantniji da kod vas dođu. Toga više nema i pitanje je šta sa tim kompanijama - ostaju li ili napuštaju Srbiju.

Šta je sa Kinom?

STEPANOVIĆ: Kako bi pokušala da se širi u Evropi, Kina je u Srbiji odavno zabola zastavicu. Ugovori koje su Kinezi sklopili sa vladama Srbije krajnje su netransparentni: niko ne zna koliko šta košta, ko šta kupuje. Režim u Srbiji kineske kredite koje dobija prikazuje kao kineske investicije, što nije isto. Nadstešnicu na zeljezničkoj stanici u Novom Sadu, koja se srušila prošle godine i usmrtila šesnaest ljudi, gradili su Kinezi, ali jedino njih niko ne spominje. Iako su na vrhu. Uredu, angažovali su podizvođače, domaće firme, ali je uvijek najodgovorniji onaj ko je dobio posao. E, upravo se taj ne pominje. Vjerovatno se ne smije pomenuti. Zato je Kina, koja sve radi iz potaje, znatno opasnija. I širi se na sve sektore.

I kineski kapital je i u Expo-u, a taj kapital, kažu pojedini analitičari, čuva predsjednika Srbije i njegov režim. Čuva li?

STEPANOVIĆ: Gledano iz postojeće perspektive, Expo je mnogo daleko. Naravno, Vučić bi volio kada bi mogao politički da preživi na vlasti do EXPO-a, to mora da je lijep san. Ipak, EU je u Izvještaju Evropske komisije o napredovanju Srbije, pored direktne kritike režima, upozorila države koje žele da dođu na EXPO - a riječ je o više od stotinu zemalja, da uzmu u obzir osnovane sumnje na koruptivne poslove. Što je veoma direktan i ozbiljan alarm za sve koji bi željeli u Beograd na EXPO. Ne znam šta će koja od tih država da odluči, ali mi se čini da je i u tom smislu za Vučića EXPO suviše daleko. Najzad, nisam toliki pesimista da vjerujem da će Vučić zaista ostati na vlasti do 2027.

Zašto ne vjerujete da hoće?

STEPANOVIĆ: Zato što Srbija vri. Ogromno je unutrašnje vrenje, građani su pobunjeni… Postojeća atmosfera neodrživa je na duže staze, na duži rok. Ponekad djeluje da ljudi očekuju nekoga sa strane da dođe i da ga skloni, ali je to naš posao. Moramo sami.

Vučić je odlazeći, to je neupitno, samo je pitanje vremena i načina. Željela bih da ode na izborima, za koje zna da ih više ne može dobiti poznatim mahinacijama - potkupljivanjem, uvozom birača sl. Uveče proglasi pobjedu, a građani odu kući na spavanje… To se neće ponoviti. Vučić to zna, zato kupuje svaki mjesec, svaku nedjelju, svaki dan na vlasti. Svjestan je da je ovo njegov politički kraj. Iz tog ugla posmatrano, 2027.godina je zaista veoma daleko.

Razgovarala: Tamara Nikčević
(Vijesti.ba)