Kovačević: Bolovanja u BiH rastu zbog sistema, a ne zbog radnika

Istovremeno, podaci pokazuju da broj dana bolovanja i troškovi iz godine u godinu rastu, što dodatno opterećuje i poslodavce i zdravstveni sistem.

Dok poslodavci upozoravaju na ozbiljne posljedice po poslovanje i produktivnost, stručnjaci ističu da je problem bolovanja kompleksan i da mu treba ozbiljno pristupiti.

O ovim trendovima, uzrocima i mogućim rješenjima za Vijesti.ba govori Damir Kovačević, MBA, osnivač i dopredsjednik Instituta za upravljanje apsentizmom u Zagrebu.

Kako komentarišete to da je u Federaciji BiH četiri puta više dana bolovanja nego u Evropskoj uniji?

KOVAČEVIĆ: Ovako loše stanje je više nego očekivano jer je apsentizam (kolokvijalni naziv za privremeni izostanak radnika iz radnog procesa) postao problem gotovo cijele Evrope pa tako u BiH. Razloge eskalacije takvih pojava prvenstveno treba tražiti u demografskoj situaciji. Naime, činjenica je da su je radna populacija sve starija i sve bolesnija i sve više sklona bolovanju. U kombinaciji s trendom iseljavanja mlađe radne snage, odnosno nedostatka radnika na tržištu rada, neefikasnog zdravstvenog sistema i određenih organizacijskih faktora poput, problem izostanka radnika postao je veliki izazov za radnu produktivnost, i to ne samo u BiH nego u svim zemljama bivše države.

Da pojasnim: većina poslodavaca zbog visokih troškova poslovanja radi sa smanjenim brojem radnika. Kada se dogodi da netko od radnika mora na bolovanje, zbog nedostatka radne snage, poslodavac nije u mogućnosti zaposliti zamjenu nego posao rasporedi na preostale radnike. Ako se takva situacija često ponavlja ili predugo traje, kod tih radnika koji preuzimaju "višak" posla dolazi do preopterećenja, kroničnog umora što dovodi do novih bolovanja te se tako stvara svojevrsna spirala koja na kraju rezultira visokom frekvencijom slučajeva i velikim brojem dana bolovanja. Ipak najveći generator dana bolovanja ostaje sporost javnog zdravstva. Radnici kojima ljekari opšte prakse otvore bolovanje, zbog lista čekanja na preglede specijalista ili dijagnostiku, često nepotrebno provode vrijeme na bolovanju jer se objektivno ne zna koliko su ozbiljno bolesni. Kad se napokon utvrdi stvarno stanje, tada je već poprilično kasno za liječenje pa mnoga manje ozbiljna stanja eskaliraju u teška oboljenja. Sinergijom navedenih faktora stvara se okruženje u kojemu pokazatelji apsentizma idu do neslućenih razmjera, kaže za Vijesti.ba Damir Kovačević.

Kakvo je stanje, tj. statistika Hrvatske i BiH po broju dana odsustva zbog bolovanja?

KOVAČEVIĆ: Iako bih želio iznijeti više podataka o bolovanjima u BiH, bojim se da se još uvijek moramo oslanjati na procjene i ograničena istraživanja koja su rijetko i ponekad metodološki neispravno provedena u prethodnom periodu. U Hrvatskoj stanje sa statistikama je nešto povoljnije jer za razliku od BiH postoji samo jedan fon za zdravstveno osiguranje koji jednom godišnje izdaje izvještaj o radu čiji je dio i statistika bolovanja. Hrvatska je u 2024. godini imala oko 13 radnih dana bolovanja po svakom zaposlenom radniku u državi. Velika Britanija ima oko 5,5 dana dok je prosjek ključnih zemalja EU oko 7,4 radna dana bolovanja po radniku.

Za BiH se pretpostavlja da se ta brojka kreće između 16 i 23 radna dana po radniku, ovisno o metodologiji i kvaliteti podataka koji se obrađuju. Hrvatska nadalje ima više od jednog slučaja bolovanja po svakom radniku godišnje), što znači da je u prosjeku svaki radnik barem jednom bio na bolovanju u navedenoj godini. Bolovanja su prosječnog trajanja oko 37 dana pri čemu je prosječno trajanja bolovanja na račun poslodavaca nešto više od 7 dana dok je trajanje bolovanja na račun fonda prosječno oko 30 radnih dana. Takve detaljne podatke za BiH nažalost nemamo, ali će se situacija po tom pitanju uskoro značajno promijeniti. Naime, prije nekoliko sedmica osnovana je podružnica Instituta za upravljanje apsentizmom i u Sarajevu pa ćemo se s kolegama i partnerima iz BiH potruditi da provedemo detaljna istraživanja problematike bolovanja lokalnog tržišta.

Šta su po vama ključni faktori zloupotrebe bolovanja?

KOVAČEVIĆ: Ja bih bio jako oprezan s tom sveprisutnom tezom oko velikog broja zloupotreba bolovanja. Na našim prostorima postoji potpuno kriva percepcija oko količine tih famoznih lažnih bolovanja. Naše analize u različitim privatnim i javnim kompanija pokazuju da je udio zloupotreba svega 5 do 8 posto. Zašto onda stalno pričamo o velikom broju lažnih i neopravdanih bolovanja? Odgovor je vrlo jednostavan a glasi: imamo pogrešnu percepciju. Kada se u nekoj kompaniji pojavi veliki broj bolovanja, među kojima se nađe jedno ili dva koja liče na zloupotrebu, prirodna reakcija je da se to preslika na sva bolovanja jer široka javnost ne poznaje ostale faktore koji uzrokuju veliku količinu bolovanja. Mi kao narod volimo tražiti krivca umjesto rješenja, osobito kad je rješenje kompleksno i zahtjeva angažman većeg broja pojedinaca i institucija. Dakle, zloupotrebe bolovanja ima, ali je nema toliko koliko mislimo, a pogotovo je pogrešan zaključak kako je ona glavni generator bolovanja. Još jednom ću napomenuti: glavni generatori bolovanja su sporost javnog zdravstva (čekanje na usluge), organizacijski faktori (preopterećenje, loši uslovi rada, sukob generacija...) i visoka prosječna dob radnika (koji su objektivno bolesni).

Tek nakon toga dolazi zloupotreba kao faktor, a i ona ima svoje olakotne okolnosti. Često se javlja u vrijeme poljoprivrednih radova ili turističke sezone, ali čak i tu naziremo određeni utjecaj poslodavca na povećanje broja takvih pojava. Ako poslodavac uvijek jedne te iste radnike svake godine pusti na godišnji odmor u vrijeme kad se rade poljoprivredni radovi, a ti radovi su jako bitni tim ljudima za egzistenciju (jer im plaća nije dovoljna za preživljavanje ako ne proizvedu svoju hranu), onda će ostali radnici iz čiste frustracije simulirati bolest, otvoriti bolovanje i završiti poslove od kojega im možda zavisi školovanje djece. To suštinski jeste zloupotreba ali njen korijen se krije u loše postavljenom upravljanju odnosno rukovoditeljima koji nisu dorasli svom zadatku.

Kolika je odgovornost ljekara? Kakve štete nastaju iz zloupotreba?

KOVAČEVIĆ: Kako sam već rekao, ne tražimo rješenje nego krivce, a ljekari su na visokom drugom mjestu odmah iza "zločestih" radnika koji gledaju svaku priliku da pobjegnu s posla na bolovanje. Ako izuzmemo izuzetno malobrojne ljekare koji su "široke ruke" prema određenim pacijentima (rodbini, prijateljima i slično), zapravo su ljekari opšte prakse u vrlo nezavidnom položaju. Naime, njih se okrivljuje kako svakom otvaraju bolovanje koliko god treba, što također pripada potpuno pogrešnoj percepciji u javnosti. Doktor opšte prakse mora povjerovati svom pacijentu kada
mu ovaj kaže da nije dobro i da nije u stanju raditi i sve dok ne dobije od ljekara specijaliste dokaz da zdravstveno stanje ne uzrokuje radnu nesposobnost, ljekar pacijenta ne smije vratiti nazad na posao.

Ako to učini, a radniku se nešto dogodi, ljekar je krivično odgovoran za taj postupak. I to je nešto što se događa u cijelom svijetu, a ne samo kod nas. Dakle, kada skratimo put od otvaranja bolovanja kod ljekara opšte prakse do dokaza da je pacijent dobro i da se može vratiti na posao (a to je nalaz specijaliste ili rezultat dijagnostičke pretrage), tada možemo očekivati neke pozitivne pomake. Upravo na tu činjenicu ukazuju i rezultati čuvenih kontrola opravdanosti bolovanja. Primjerice u Hrvatskoj se HZZO pohvalio kako je nakon provedenih kontrola 40 posto bolovanja bilo zaključeno čime su doveli u zabludu javnost koja je pomislila kako je 40 posto bolovanja bilo lažno. Međutim, ta bolovanja bi se zaključila bez obzira na predmetne kontrole jer su jednostavno ljudi izliječeni i vratili se su se posao što bi i ovako ili onako učinili. Dokaz tome je da su kontrolori za lažna bolovanja ozbiljno sankcionirali svega desetak ljekara dok su ostale sankcije uglavnom bile vezane za administrativne propuste.

Zaključak cijele priče možemo svesti na sljedeće?

KOVAČEVIĆ: BiH definitivno ima problem s velikom količinom bolovanja čiji uzrok, unatoč uvriježenom mišljenju, nije njegova zloupotreba. Ključ smanjenja pokazatelja bolovanja krije se kod poslodavaca i to na način da oni kod sebe uvedu proces upravljanja apsentizmom po uzoru na brojne kompanije u Evropi. Za to se zalažemo i mi iz instituta za upravljanje apsentizmom i pomažemo poslodavcima da uvedu ključne elemente tog procesa. Tako naprimjer, uvodimo model u kojemu poslodavac u određenom (ograničenom) broju slučajeva snosi troškove pregleda i dijagnostike svojih radnika u privatnim zdravstvenim ustanovama, a sve kako bi ubrzali proces utvrđivanja stvarnog stanja i započeli liječenje što je prije moguće.

U takvom modelu, na uloženu jednu KM, poslodavcu se vraća se čak i do četiri KM, a radnici postaju lojalniji jer im poslodavac omogućava korištenje usluga privatnih ljekara. Takva metodologija vrlo efikasno prepoznaje i one radnike koji pokušavaju prevariti sistem te ih poslodavac lako sankcionira zbog nepoželjnog ponašanja. Osnivanjem Insitituta za upravljanje apsentizmom u Sarajevu, ti modeli i metodologije postaju dostupni i poslodavcima u BiH. Sve što je potrebno je da oni prihvate načelo da je osnova upravljanja bolovanjima zapravo njihova pomoć radniku da što prije povrati svoju radnu sposobnost. Dakle, umjesto da uvode masovne represivne mjere koje samo pogoršavaju stanje jer njima kažnjavaju onih 95 posto dobrih i lojalnih radnika, poslodavac modelom pomoći radnicima zadržava postojeće, privlači nove radnike i značajno podiže vlastitu produktivnost.

Razgovarao: Tarik Kučević
(Vijesti.ba)