Miša Brkić: Ukidanje akciza je populizam, u ekonomiji nema besplatnog ručka

"Prema zvaničnim podacima, najviše nafte i naftnih derivata sa Bliskog istoka, odnosno iz država Persijskog zaliva, izvozi se na istok – Kina, Japan, Južna Koreja, Indija, Australija", kaže za Vijesti.ba beogradski ekonomski novinar Miša Brkić.

Prema njegovim riječima, u zemljama regiona ne bi trebalo da bude većih lomova u smislu nestašica.

"Ipak, poremećaj stanja bilo koje robe na svjetskom tržištu, naročito nafte, ostavlja posljedice u svim regijama i svim državama, sve dok se ponovo ne uspostavi balans između ponude i potražnje. Nestašica na istoku svijeta izazvala je paniku i rast cijena, koje su se vratile na staro nakon najava da bi rat ubrzo mogao biti zaustavljen. Nisam optimista, ne vjerujem u brzi završetak rata. Naprotiv, mislim da će on potrajati.

Kada govorimo o uticaju kriza na stabilnost regiona, podsjećam da su dvije svjetske energetske krize krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, koje su takođe bile naftne, toliko pogodile Jugoslaviju da je ona poslije nekoliko godina bankrotirala. Tako je model socijalizma koji je njegovala SFRJ počeo da se raspada. Postojeća bliskoistočna naftna kriza, druga po redu u kratkom roku - prva je započela prije četiri godine, nakon napada Rusije na Ukrajinu – mogla bi imati ozbiljne posljedice po naš region", kaže Brkić.

Kakve tačno posljedice?

BRKIĆ: Kada je riječ o snabdijevanju, s obzirom na to da se aktiviraju i neke svjetske rezerve naftnih derivata, vjerujem da će se tržište brzo stabilizovati. Problem regiona su - cijene, koje će skočiti, što će izazvati inflaciju. Naša su društva ekonomski veoma ranjiva: kada se svijet zakašlje, Zapadni Balkan dobije upalu pluća. Isto smo imali i sa rusko ukrajinskom krizom, zbog čega je Evropa drastično ispaštala. Energenti su poskupjeli, bilo je nestašica, sve dok EU nije napravila svoju novu energetsku strategiju. Države regiona se ni u tom smisli nisu naročito proslavile.

Mogu li mjere koje je, na zahtjev predsjednika Aleksandra Vučića, donijela Vlada Srbije - mislim na zaustavljanje izvoza naftnih derivata državama regiona - sada riješiti problem?

BRKIĆ: Srbija se od prošle godine suočava sa naftnom krizom, nastalom usljed američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije, koja je malo radila, malo nije. To što nije radila drastično se odrazilo na obaranje bruto domaćeg proizvoda Srbije. U međuvremenu, situacija se donekle stabilizovala. Međutim, kada čujete da je predsjednik Srbije zabranio izvoz naftnih derivata zemljama regiona, stičete utisak da je Srbija Saudijska Arabija: ima toliko nafte da je svima prodaje. Srbija je koristila strateške rezerve kako bi umirila svoje tržište i najzad, kada je to uspjela i kada rafinerija u Pančevu jedva proizvodi dovoljno za ovdašnje tržište, predsjednik zabranjuje izvoz. Nema logike.

Vlada je smanjila akcize na gorivo, može li zaustaviti inflaciju?

BRKIĆ: Predsjednik je „zamolio“ nepostojećeg, virtuelnog premijera da smanji akcize, da smanji dio koji uzima od prodaje naftnih derivata za budžet i da tako amortizuje dio poskupljenja. Time se potvrđuju dvije teze: prvo, država je i do sada uzimala ogroman dio od cijene prodatog litra benzina za takozvane akcize i, besomučno trošeći taj novac, gurala ga u budžet; drugo, predsjednik nastavlja sa populističkom politikom, i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. Benzin nije osnovna životna namirnica, nije ni mlijeko ili hljeb, pa nema potrebe da država poseže za takvom mjerom i da svima čini uslugu. I ovo su, dakle, predsjednikove populističke odluke, koje bi trebalo da pomognu građanima.

Pomažu li im?

BRKIĆ: U ekonomiji nema besplatnog ručka: ako ne platite na ćupriji, platićete na mostu. Tako je i sa smanjenjem akciza: doći će vrijeme kada će država morati da se namiri. Ne smijemo, dakle, zaboraviti da se predsjednik, u svojim „molbama“ Vladi, rukovodi time da je ovo izborna godina i da bi se trebalo dodvoriti biračima – svim slojevima stanovništva, od boljestojećih do slabijestojećih. Vidjelo se to i u slučaju povratka građana Srbije iz bogatih država Persijskog zaliva, gdje su ti ljudi radili dobro plaćene poslove: pojavila se velikodušna država Srbija, odnosno njen velikodušni predsjednik, i naložio da avioni nacionalne aviokompanije besplatno prevoze jedan od najbogatijih slojeva stanovništva.

I Crna Gora se dvoumi između mjera korišćenja robnih rezervi i smanjenja akciza na gorivo. To je isti model?

BRKIĆ: Isti. Ne znam tako dobro prilike u Crnoj Gori, koja je malo tržište kada je riječ o naftnim derivatima, ali nisam siguran da će se velika globalna kriza previše drastično odraziti na crnogorsko tržište. Mnogo država u svijetu, naš region posebno, ponašaju se kao da nam prijeti smak svijeta. Beogradski režimski tabloidi pišu o nekakvom Armagedonu na tržištu derivata. Cilj je da se što više uplaši građanstvo, a da se onda pojavi sila koja „rješava stvar“. Deus ex machina. Cijela propagandna mašinerija osmišljena je kako bi se potrošači najprije šokirali i uplašili, a onda aplaudirali onome ko nađe rješenje.

To je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić?

BRKIĆ: Naravno. U Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori je slično. U Sjevernoj Makedoniji nema tako velikog javnog psihološkog stresa, u Hrvatskoj tek djelimično. Mislim da se sve to previše "napumpava" i da se panika prenosi na države regiona.

Šta bi mogle biti dugoročne posljedice? Ne vjerujete, kažete, u najave predsjednika Donalda Trumpa rat na Bliskom Istoku uskoro prestati i da će se situacija smiriti.

BRKIĆ: Izvještaji sa ratnog područja pokazuju da obje strane – američko izraelska i iranska – punom parom bombarduju naftna postrojenja i u Iranu i u zalivskim državama - u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu, Kataru, Bahreinu. U Kataru su naročito pogođena postrojenja za gas, ali su i rafinerije na udaru. U Iranu takođe. Nema dovoljno informacija, naročito iz Irana, o razmjerama razaranja naftnih postrojenja. Ako su tačne vijesti da su naftna postrojenja devastirana, sve da se rat sutra zaustavi, Iran će proizvoditi sirovu naftu, ali neće, budući da su postrojenja uništena, moći da je prerađuje. Slična situacija je i u Emiratima, u Bahreinu, u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, gdje iranska strana gađa rafinerije. Obnova rafinerija zahtijeva vrijeme, a to nije posao od nedjelju dvije; nije ni šest mjeseci; traje duže. U tom smislu, sve da se rat zaustavi, potrajaće nestašica benzina i naftnih derivata na svjetskom tržištu.

Je li Rusija pobjednik ove krize? Ukinute su američke sankcije na rusku naftu, šta će Evropa koja tečni gas nabavlja iz Katara? Očekujete li, najzad, da EU sada kupuje gas od Rusije, uprkos odluci da to ne čini do 1. januara 2027?

BRKIĆ: Ne, Rusija nije pobjednik. Istina, ruski predsjednik se ovih dana sastao sa direktorima velikih naftnih kompanija. Ovo vam je šansa: nema nafte sa Bliskog istoka, naprijed, Rusija, rekao im je. Mislim da bi Kina mogla povećati nabavke nafte iz Rusije, zato što je zatvoren kanal prema Bliskom istoku. No, pitanje je koliko naftovodi od Rusije prema Kini mogu da povećaju protok sirove nafte.

Šta radi Evropa, pitate. Dobro ste primjetili: kad je krenula u diversifikaciju izvora snabdijevanja gasom, Evropa se djelimično oslonila i na katarski gas. Sada tog gasa nema. Zato mislim da će se rat na energetskom tržištu pretvoriti u trgovinski rat, odnosno u trgovinski sukob. Očekujem, naime, da će Evropa manjak gasa iz Katara nadomjestiti ne iz Rusije, nego iz Amerike, i to tečnim gasom koji dolazi brodovima do terminala u Poljskoj, Njemačkoj, Hrvatskoj, Italiji, Holandiji. Trump bi mogao da uskoči i da nadomjesti manjak gasa za Evropu, iako je sa njom u svojevrsnom političkom sukobu. Zato kažem da je riječ o trgovini.

Ima li Srbija osmišljenu strategiju u tom smislu? Šta nudi nedavno predstavljeni plan predsjednika Aleksandra Vučića „Srbija 2030“? Šta obećava?

BRKIĆ: Ništa što već nije obećao. Od početka vlasti Srpske napredne stranke, od 2012. godine, Srbija je prošla kroz nekoliko "petoljetki": Srpski New Deal, zatim Novi srpski Maršalov plan, projekat Srbija 2025, pa Skok u budućnost 2027, sad i Srbija 2030, uz naprednu verziju Srbija 2035. Zanimljivo je autorstvo projekta Srbija 2030, posebno onako kako ga je predsjednik Srbije predstavio: ispada, naime, da je to njegovo lično djelo. I tu se krije prva velika opasnost po Srbiju i po srpsku ekonomiju.

Zašto?

BRKIĆ: Zato što je autor čovjek bez ekonomskog obrazovanja, čovjek koji nikad ništa nije radio u biznisu; naročito ništa nije učio ili studirao iz ekonomije. Međutim, to ga očito ne sprječava da piše o tome kako će izgledati ekonomija Srbije u narednih pet ili deset godina.

Cijelu noć nisam spavao da bih napisao ovaj projekat, kaže Vučić. Ako neko piše projekat za noć, teško državi koju će taj projekat da razvija!

Mislim da je plan o kojem govorimo populistička verzija državne ekonomske politike. U tom planu je država jedini igrač koji razvija srpsku ekonomiju, koji njome upravlja i koji je predstavlja. Država je, dakle, srpska ekonomija.

A ko je država?

BRKIĆ: Država je onaj ko je pisao plan – uska politička i ekonomska elita, koja je do sada vladala Srbijom. Nema nagovještaja da bi poslovni ljudi, preduzetnici, biznismeni, njihove privatne kompanije, mogli biti nosioci razvoja Srbije.
Predsjednik je mjesec prije izlaska plana bio na nekom sajmu vještačke inteligencije u Nju Delhiju, nekog čega je kazao da će Srbija razvijati vještačku inteligenciju. Svuda u svijetu predsjednici kažu da će se države uključiti, ali da će posao voditi privatni sektor, koji ima ideje, kapital, tehnologiju i inovacije. Država može da pomogne, ali i ne mora. U Srbiji, pak, predsjednik kaže da će država da proizvodi robotizovane vojnike i robotizovane pse za policiju; da će da gradi data centre, da razvija vještačku inteligenciju, da pravi fabrike dronova najnovije generacije, da ulaže u militarizaciju, u dalje opremanje vojske i policije i sl. Predsjednikov plan je, dakle, plan kako država da ovlada ekonomijom – bez privatnog sektora, bez privatne inicijative, bez privatnog kapitala. To smo i do sada imali i pokazalo se kao loša politika.

Šta ste imali?

BRKIĆ: Od 2019. godine, Srbije je uglavnom imala „državotvornu ekonomiju“ i nije uspjela da se stopama ekonomskog rasta nametne kao vodeća zemlja u centralnoj i istočnoj Evropi. I dalje ima dosta nizak procenat rasta, a da bi ga dostigla - ne govorimo o Evropskoj uniji, nego i zemlje regiona - mora da raste 7–8 procenata godišnje. Model u kome je država bila glavni investitor i glavni ekonomski igrač, model u kome je razvoj ekonomije građen na privlačenju stranih investitora sada se pokazuje kao potrošen. Bilo bi dobro da od 2030. do 2035. Srbija promijeni model i stvori poslovni ambijent prijatan za privatne kompanije.

Da li predsjednik Vučić Srbiju projektuje kao dio EU? Šta Vam o tome govori pismo koje je, zajedno sa albanskim premijerom Edi Ramom, odbjavio u njemačkim medijima?

BRKIĆ: Njihovo pismo primjer je plana "da komšiji crkne krava“. Nije, dakle, toliko važno da li će Srbija i Albanija ući u EU; važno je da se zaustavi Crna Gora, koja je daleko odmakla i koja uživa veliku naklonost država članica EU. U odnosu na Crnu Goru, Srbija je mnogo kopalja iza, pa se sada traže izgovori kako bi se prvenstveno domaćoj javnosti zamazale oči pričom kako će Srbija nastaviti evropske integracije, koje faktički tri godine stoje u mjestu, jer vlast za to uopšte nije zainteresovana.
Po svom starom običaju, predsjednik priča o tome da će poslije 2030. Srbija biti jedna od najrazvijenijih zemalja u regionu i Evropi. Iako je i u svim prethodnim planovima, koje sam već pobrojao, obećavao „zlatno doba“ i Srbiju kao lidera u regionu, dematovala ga je praksa. To što nastavlja da se služi istom retorikom samo potvrđuje kakvu vlast Srbija ima i kakvu će vjerovatno imati ako na sljedećim izborima pobijedi Srpska napredna stranka.

Hoće li pobijediti?

BRKIĆ: Veliki novac je u igri. S jedne strane, ako vladajuća partija izgubi vlast, izgubiće ogromne apanaže. Već sam govorio o ekonomskom modelu u Srbiji – državna ekonomija i strani investitori. U tom modelu cvjetaju korupcija i pljačka; ekonomisti bi rekli - ekproprijacija. Uska politička elita stvara svoju ekonomsku elitu, koja ne želi nikakve promjene, naročito ne promjenu vlasti, jer su u pitanju milijarde eura. S druge strane, vlast će potrošiti ogromne sume novca kako bi potkupila biračko tijelo i obezbijedila da na sljedećim izborima ono glasa za njihovu stranku. Bojim se da su birači u Srbiji podmitljivi i spremni da za „šaku dolara“ unište vlastitu budućnost. Daj sad 100 eura, a poslije ćemo da vidimo, misle. Kad dođu posljedive, biće - kriva nam je Amerika, kriv je Zapad, hoće da nas unište. Taj se model u Srbiji ponavlja dvadeset godina.

Sa druge strane, ako su tokovi novca takvi kakvi su, prilično sam skeptičan da će se vlast promijeniti. Pored toga, ako želite da srušite vlast koja na izbore izlazi sa idejom Srbija 2030, onda njeni protivnici moraju da izađu sa svojim programom, svojom vizijom, svojim idejama.

Kakvim?

BRKIĆ: Vidim da je vladajuća partija na lokalne izbore krenula brzinom od 200 na sat. Očito im je veoma važno da dobiju i ove lokalne izbore, jer, kako reče predsjednik, Srpska napredna stranka „ne smije da izgubi nijednu opštinu“. Na drugoj strani imamo prilično mrtvilo u idejama, u viziji. Uglavnom se kritikuje vlasti, što je u redu, ali šta još imate? Ništa! Kažu - kada dođe vrijeme, obavijestićemo javnost. Kada dođe vrijeme?! Ako naprednjaci kreću u kampanju, onda i politički oponenti moraju tako da se ponašaju.

Ponašaju li se?

BRKIĆ: Bojim se da ne. Imam utisak da se lanjski naboj građanskog nezadovoljstva, nastao na talasu ProGlasa i protesta, pomalo ispuhao. To pokazuje da prošlogodišnji bunt, iako opravdan, ne može dugo trajati ako je samo reakcija na stanje u društvu. Nezadovoljnim građanima se mora ponuditi alternativa: šta je to što ide poslije nezadovoljstva. Mora im se reći šta ih čeka, kakva vizija Srbije do 2030. godine. Po mom sudu, to bi morala biti Srbija u kojoj će da cvjeta privatno preduzetništvo, privatne kompanije, start upovi koji razvijaju vještačku inteligenciju, robote i slično. Dakle, privatnici koji će da brinu o tehnološkom razvoju, koji će se takmičiti na tržištu, koji će zarađivati, biti bogati, zapošljavati nove ljude. Država se neće u to miješti, stvoriće ambijent, biti posmatrač i kontrolisati da li se poštuju pravila igre. Ni manje ni više. Vidite li Vi u opoziciji snagu koja bi se time ozbiljno pozabavila?

Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)