Stojadinović za Vijesti: Vučiću bi dobro došao mali rat

Ovako višednevna upozorenja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njemu bliskih lica na 'jasnu kao dan' namjeru tri države da napadnu Srbiju, za Vijesti.ba komentariše kolumnista beogradskog Peščanika Ljubodrag Stojadinović.

On ukazuje na to da su upozorenja režima na moguće napade iz susjedstva posebno uzela maha u režimskim tabloidima, čiji 'fantazmagorični naslovi' dodatno raspamećuju naprednjačku biračku bazu.

"Ta baza i onako nije u skladu sa sobom i teško da može da ima bilo kakvu vezu sa logikom izbora ili sa logikom njihovogpredsjednika. Ne kažem predsjednika Srbije, nego - njihovog predsjednika. U svakom slučaju, ne mislim da Srbiji prijeti opasnost o kojoj Vučić govori. Naravno, Vučić to dobro zna, ali želi da homogenizuje birače, kojima poručuje da je jedini kadarda ih odbrani. I to je smisao mita koji stvara o sebi i koji širi njegova klika, skupljena s koca i konopca. Bez njega, oni su niko i ništa; baš kao što su i sada niko i ništa, iako imaju iluziju da su, uzurpacijom vlasti i državnim terorom koji Vučićeva oligarhija vrši nad građanima Srbije, zaista postali - neko", kaže Stojadinović.

Kako tumačite odgovor zvaničnog Zagreba – predsjednika Vlade i predsjednika države – na upozorenja predsjednika Vučića?

STOJADINOVIĆ: Slušao sam Zorana Milanovića, koji je rekao da Hrvatska nema ambiciju da napadne Srbiju, da Hrvatska čak nema ni vojsku koja bi mogla da realizuje Vučićeve fantazije. Sa druge strane, iz Vlade je stigla prijetnja na pretnju, dok je iz dijela političke scene pominjano da i Hrvatska ima rakete kojima bi mogla da gađa Beograd.

Nema sumnje da Vučićevo hvalisanje igračkama koje je nabavio i oružjem koje još nije pokazao doprinosi napetosti u odnosima dvije države. Doduše, napetost između Srbije i Hrvatske traje dosta dugo. Vučićeva Srbija jedva čeka Thompsona i ustaškedeklamacije o prošlosti, kako bi svoju nesumnjivu averziju prema susjedima uvela u zvaničnu politiku. Ova narogušenost zvaničnog Beograda vezana je za opstanak Vučićevog režima, koji se teško održava na vlasti bez takvih neprijatelja.

U tom smislu, Hrvatska, Kosovo i Albanija sa svojim takozvanim vojnim savezom idealan su Vučićev protivnik: samo mu to daje priliku da se promoviše kao vojskovođa. Možda bi mu u tom smislu dobrodošao mali rat, jer bi tada mogao da obuče maršalski šinjel, da se pokaže kao apsolutni harizmatični vođa, srpski Apolon koji rješava sve probleme i koji je vječan i besmrtan.

Pored navodne namjere Hrvatske, Albanije i Kosova da napadnu Srbiju, predsjednik Vučić pominje rat Rusije i EU. O čemu on govori?

STOJADINOVIĆ: Takozvani predsjednik Srbije od sebe pokušava da napravi proroka, koji tačno zna šta će se i kada dogoditi u svijetu. U stvarnosti, on predviđa ono što se već dogodilo.

Najveću odgovornost za ono što je Srbija danas imaju prije svega birači, koji su od lošeg izabrali najgore. Naravno, odgovorna je i vlast koja, ne u ime građana, nego u svoje ime, vrši teror i Srbiju svodi na marginalnu zemlju, stotinama milja daleko od ideje da jednom postane članica Evropske unije. I to je bilans naše nesreće, na koji su manje uticale velike sile, a više naša nesposobnost da brinemo o sebi. Kao narod, svoju smo sudbinu svojevoljno prepustili čudovišnim ljudima, koji su se, usljednesretnih okolnosti, našli u poziciji da odlučuju o našim životima.

Režim, kažete, ne govori u ime građana, nego u svoje ime. Međutim, analize pokazuju da će na izborima u svih deset opština u Srbiji 29. marta pobijediti Srpska napredna stranka. Kako onda režim ne govori u ime građana?

STOJADINOVIĆ: Vučić mora da pobijedi u svim opštinama, to je već najavio. Opoziciji ne da čak ni mjesnu zajednici. Za njega bi i najmanji poraz na bilo kojem polju bio signal nadolazeće katastrofe; zato čini sve da dobije izbore, gdje god se oni održavaju. U tom smislu, Vučić je ostatke svoje stranke, u kojoj je dio pristalica bio prilično pokoleban i uplašen prošlogodišnjom studentskom i građanskom pobunom, sada homogenizovao i ohrabrio pričom o budućoj pobjedi u svih deset opština u Srbiji. Eventualni poraz na bilo kojem nivou predstavlja kao najavu dolaska nekakvih hordi koje će zaustaviti život u Srbiji.

Sa druge strane, unutar srpske opozicije, studentskog pokreta i svih Vućićevih oponenata u jednoj, dvije ili tri kolone - ili svako za sebe – ne postoji dovoljno jedinstva, ni dovoljno povjerenja koje bi moglo da garantuje - ne na lokalnim, nego na parlamentarnim i predsjedničkim izborima - da bi pobjeda jednih ili drugih bila makar tijesna. Jer dođe li do kritične faze, do toga da rezultat izbora bude tijesan, niti će opozicija priznati Vučićevu pobjedu, niti će Vućić priznati svoj poraz. I tu leži opasnost od velikih tenzija, možda i nemira, koji za sada nisu vidljivi, ali se nikada ne zna šta može da se dogodi. Posebno nakontoliko godina čutanja i trpljenja, tolike represije nad javnošću, nad građanima, nad državom, nad njenim resursima, nad svima koji žive svoje obične živote.

Analitičari upoređuju parlamentarne izbore u Mađarskoj 12. aprila sa kampanjom za lokalne izbore koju u Srbiji vodi režim predsjednika Vučića. Mađarski premijer Viktor Orban, blizak prijatelj predsjednika Vučića, takođe podiže tenzije: ponavlja da Ukrajina samo što nije napala Budimpeštu. Pored toga, polemiše se i o načinu na koji bi premijer Orban mogao reagovati na rezultate izbora u svojoj zemlji. Vidite li Vi tu sličnost?

STOJADINOVIĆ: Sličnosti ima, ali su i razlike velike. Orban je autokrata na nivou koji je očito dopušten u Mađarskoj i u Evropskoj uniji. Bez obzira na svoju represivnu vlast, Orban je ipak za nekoliko nivoa liberalniji od ovog ovdje. Vučić je čovjek koji je, iako se smatra pragmatičnim, ustvari duboko frustriran i iracionalan. Za razliku od njega, Orban nije toliko ekstreman, niti ima poluge da sačuva vlast po svaku cijenu. Bez obzira, dakle, na sličnosti i njihovu 'bratsku povezanost', mislim da se i okolnosti, te države i ti ljudi razlikuju i ne bih stavio znak jednakosti između njih.

Na kraju, Budimpeštu drži opozicija, za razliku od Srbije, gdje Vučić kontroliše bukvalno sve gradove i sve opštine. U tom smislu, Srbija je vjerovatno jedina zemlja ne u Evropi, nego na svijetu, gdje ne postoji nijedna izborna jedinica u kojoj je pobijedila opozicija. Niti će postojati sve dok su Vučićevi naprednjaci na vlasti. Kada to počne da se mijenja, znaćemo da Vučić polako gubi vlast. Ali to je već pitanje organizacije otpora. Otpor nije dovoljan.

Nego?

STOJADINOVIĆ: Jasno je da otpor koji je Srbija prošle godine pružila, bez obzira na to koliko bio žustar, žestok i masovan, nije bio dovoljan. Možda i zato što nije bilo dovoljno snažne i vješte političke snage koja bi politički materializovala pobunu i masovnost. Energija se posula i kao društvo smo došli u situaciju gdje je na nekom nivou, ili na više nivoa, zavladala malodušnost i uvjerenje da se Vučić ne može pobijediti. To danas ljudi govore na ulici, na pijaci, u kafani. Nije sporno da je on načet, da je oslabljen, da vlada uz pomoć svoje bijedne i odane policije, koja više nije srpska, nego ko zna čija - to su tuđinske snage – i koja više ne može da mu obezbijedi slobodno kretanje po Srbiji.

U sve više gradova i mjesta Vučić može doći samo krišom: rano ujutro se doslovno ušunja u neki grad i, opkoljen žandarmerijom i policijom, kupi burek na periferiji, u prodavnici koju mu otvore u pola četiri ujutro kako bi ga slikali i tu sliku pustili u besprizorne medije koje on kontroliše. Paradoksalno, Vučić je i robovlasnik i rob. Ta apsurdna pozicije izvor je njegove frustracije i slabosti, koje imaju potencijal da ga dokrajče na izborima.

Na šta tačno mislite kada kažete da je srpska policija tuđinska? Šta to znači?

STOJADINOVIĆ: Da, tuđinska je. Bez obzira na etničko porijeklo, policija ne pripada građanima Srbije. Ona je njihov protivnik. Tokom posljednjih godinu i po, nije se pojavio ni jedan policajac koji je, gledajući kako njegove kolege zlostavljaju, tuku ljude u Valjevu, u Novom Sadu, u Beogradu, u Novom Pazaru i na mnogim mjestima, kako studentima lomi noge i vilice, rekao - stanite, ljudi, ja ovo neću da radim. Šta su onda oni? Kiborzi? Kakva su to bića? Šta je to? Nije mi jasno samo da li je riječ o dresuri, omamljenosti ili...

Ne mogu da vjerujem da među tom masom nasilnika nema nijednog koji je bacio štit i rekao - ja ovo više neću da radim. To bi bilo dovoljno da shvatimo da među njima ima i onih koji pripadaju svom narodu. Ovi ne pripadaju svom narodu i zato kažem da je ta policija tuđinska. Mentalno, emocionalno, interesno, na svaki drugi način. Ona je protivnik građanaSrbije.
Svi koji su stvarali takvu policiju i takve snage moraju da snose odgovornost kada se jednom sve ovo završi, kada Vučić padne. A svakako će pasti, to je neminovno. Pitanje je, ponavljam, kada i pod kojim okolnostima.

Vojislav Šešelj kaže da će obnoviti Jedinicu za specijalne operacije (JSO), čiji su pripadnici ubijali civile u državama regiona i koji su osuđeni za ubistvo bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića i premijera Zorana Đinđića. Šta Šešelj zapravo najavljuje?

STOJADINOVIĆ: Prvo, Vojislava Šešelja bi trebalo posmatrati kao zlikovca, hulju i klovna. S druge strane, sve što se danas događa dokazuje da živimo u Šešeljevoj Srbiji. Posljednjih desetak godina ostvaren je Šešeljev radikalski san. Nije važno da li se ovi na vlasti zovu naprednjaci, radikali ili drugačije, činjenica je da vjeruju da su jedinice koje su učestvovale u ubistvu Zorana Đinđića i Ivana Stambolića idealna snaga za očuvanje ovakve Srbije.

Šešeljeva izjava koju ste citirali ima za cilj da dio javnosti dodatno isprovocira. U tome uspijeva. Međutim, ništa lakše da Šešeljeva ideja, ma koliko sumorna, ludačka i besmislena, dođe do nekoga ko je prihvata i povjeruje da bi je trebalo ostvariti. Zato je politički otac aktuelnog vladara Srbije toliko opasan. Šešelj je osnivač zmijskog gnijezda iz kojeg se i dalje rađaju reptili koji po Srbiji rade ono što rade. Ali, šta smo mi? Jesmo li slobodni građani ili građani kojima je oduzeta sloboda? Jesmo lisposobni da tu slobodu vratimo?

Jeste li?

STOJADINOVIĆ: Sloboda je velika riječ, veliki pojam, ali i ključni uslov opstanka ljudskog bića, njegovog integriteta i dostojanstva. Građani Srbije su izgubili slobodu i bojim se da nemaju snage da je vrate. Šešelj je simbol gubitka slobode Srbije. On je negacija svake slobode; čudovište koje nas podsjeća šta smo sve preživjeli i šta nam sve slijedi ako oni poput njega, njegova politička djeca, na bilo koji način, makar i na nivou ideje, nastave da odlučuju o našoj i o sudbini Srbiji.

Građani su, kažete, malodušni, ne vjeruju u pobijedu opozicije. Zašto predsjednik Vučić izgleda toliko nepobjediv?

STOJADINOVIĆ: Ta vrsta letargije i socijalne melanholije ukazuje da je srpsko društvo praktično mrtvo. Većina onih koji bi morali da reaguju - Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), intelektualci - ćute, spavaju ili su mrtvi. Tokom poslednjih desetak godina, imali smo više pokušaja otpora – nekoliko njih čak veoma masovnih - ali ni jedan nije uspio. Naprotiv: Vučić je nastavio da učvršćuje svoju vlast.

Istovremeno, organizatori pobune protiv Vučića rasipali su se, propadali, i to uglavnom zato što nisu uspjeli da politički artikulišu snagu sadržanu u masovnim protestima, ipak nedovoljno sposobnim da izvedu prevrat. Čak i 15. marta prošle godine, kada je na ulicama bilo između 350.000 i 500.000 ljudi i kad se smatralo da je pitanje prevrata samo pitanje tehnike, građani su se razlišli posle Vučićevog zvučnog topa. Odjednom, nestala je sva energija, sav elan. Prevladao jeosjećaj besmisla, letargije. Šta to radimo, šta uopšte možemo da uradimo, pitali su se demonstranti.

Iza takvih iskustava – a nije riječ samo o jednom, bilo ih je više – ostajalo je melanholčno, letargično osjećanje. Beznadežni, ljudi su počeli da vjeruju ne samo da je Vučić nepobjediv, nego da u Srbiji nema dovoljno energične i pametne političke snage koja bi objektivno opoziciono osjećanje – a ono je, sudeći po ozbiljnim istraživanjima, većinsko – pretvorila u pobjedu. Na stranu to što takozvani predsjednik Srbije ima sve mehanizme u svojim rukama - uključujući organe sile i prisile - da kontroliše izbore, da projektuje njihove rezultate i da na taj način ostane nepobjediv, u osjećanju beznađa, koje postoji kod velikog dijela društva, krije se opasnost i po Vučića i po njegov sistem.

Zašto?

STOJADINOVIĆ: Ako ste ukinuli mogućnost da se na demokratskim izborima pobjeđuje i gubi i da je rezultat unaprijed zadat, onda otvarate prostor za to da se problem koji ste stvorili rješava na drugi način. Ti drugi načini mogu biti različiti, mogu čak biti i veoma dramatični; no, to je već pitanje evolucije društva, koje je, ponavljam, zapalo u duboku letargiju.

Ne znam koji su modeli i impulsi u stanju da to društvo probude i vrate ga na model pobune. A ovo što Vučić radi nesumnjivo zahtijeva urgentnu pobunu – pobunu zdravog razuma, pobunu građana, pobunu onih koji misle o sebi i svojoj budućnosti. Neću da kažem po svaku cijenu, jer 'svaka cijena' zna da bude veoma skupa. Ipak, nešto se mora promijeniti, kako bismo se konačno pridružili civilizovanim narodima. Srbija je odavno na anticivilizacijskom putu, u pustinji i sa veoma malo nade da se iz toga izvuče uz postojeći društveni elan. 

Tamara Nikičević

(Vijesti.ba)