Šta najstarija braća i sestre najčešće spominju na terapiji?

Od ranog djetinjstva najstarija djeca preuzimaju ulogu zaštitnika i pomagača, dok ih istovremeno odgajaju roditelji koji se prvi put susreću s izazovima roditeljstva. Ta jedinstvena porodična dinamika stvara specifične psihološke obrasce koji se često pojavljuju kao tema na psihoterapiji.

„Kada se rodi najstarije dijete, oko njega nema druge djece. Njihovi jedini uzori su odrasli“, objašnjava Aparna Sagaram, licencirana bračna i porodična terapeutkinja. S druge strane, mlađa djeca odrastaju uz stariju braću i sestre, koji su im bliži i realniji uzori. „Zbog toga mlađu djecu često opisujemo kao opušteniju i bezbrižniju – zanimljivo je da im uzori postaju druga djeca“, dodaje Sagaram. Ova iskustva vode do specifičnih izazova s kojima se najstarija djeca suočavaju kad odrastu.

Borba s perfekcionizmom

Prvorođena djeca često su „pokusni kunići“ svojim roditeljima koji se još uče kako biti roditelji. Kako objašnjava Altheresa Clark, licencirana klinička socijalna radnica, to znači da su najstariji često izloženi strožijim pravilima i većim očekivanjima. „Zbog toga se od najstarijeg djeteta očekuje da ranije sazrije i ispuni visoke standarde. To često dovodi do osobnosti 'tipa A' i razvija perfekcionizam“, kaže Clark.

Na terapiji Clark pomaže klijentima da postanu svjesni tih obrazaca i da razgrade duboko ukorijenjena perfekcionistička uvjerenja. „Važno je da shvate da su stroga roditeljska očekivanja dovela do toga da vjeruju kako uvijek moraju biti najbolji, da su postali perfekcionisti i izrazito samokritični“, ističe. Razumijevanje tog mehanizma ključno je kako bi naučili biti nježniji prema sebi kada ne uspiju ispuniti vlastita, često nerealno visoka, očekivanja.

Osjećaj da niste dovoljno dobri: Imposter sindrom

Stalna samokritičnost i težnja savršenstvu logično vode do sljedećeg problema: sindroma varalice (imposter sindroma). Kada stalno mislite da morate biti bolji, teško je osjetiti zadovoljstvo ili priznati sebi vlastiti uspjeh. Prema Clark, prvorođena djeca često osjećaju da ne zaslužuju uspjeh zbog unutarnje kritike koja proizlazi iz strogog odgoja. „Taj osjećaj posebno primjećujem kod svojih veoma uspješnih klijenata“, dodaje ona.

Prerano odrastanje: Teret „parentifikacije“

Mnogi prvorođeni su od malena iskusili ono što stručnjaci nazivaju „parentifikacijom“. To je proces u kojem dijete preuzima uloge i odgovornosti odraslih kako bi pomoglo roditeljima koji su prezaposleni, emocionalno nedostupni ili fizički odsutni. „Briga o mlađoj braći i sestrama, pripremanje obroka, stavljanje djece na spavanje – sve su to primjeri parentifikacije“, objašnjava Sagaram.

Iako je u mnogim kulturama pomaganje roditeljima očekivano, problem nastaje kada dijete izgubi vlastito djetinjstvo. Sagaram ističe da djeca koja su prošla kroz parentifikaciju često odrastaju u ljude koji se ne mogu potpuno opustiti, stalno se brinu o drugima i osjećaju se kao da su vječno zaduženi za sve. Taj obrazac, kako kaže, jednako se javlja i kod muškaraca i kod žena.

Ljubomora prema mlađima

Najstarija djeca često osjećaju da su „probila led“ za mlađe, kojima je kasnije sve bilo lakše. Sagaram i Clark ističu da to može dovesti do osjećaja ljubomore ili ogorčenosti. Prvorođeni mogu zavidjeti mlađima zbog lakoće s kojom prolaze kroz izazove koji su za njih bili stresni – kao što su loše ocjene ili kašnjenje kući. Sve to može stvoriti dubok osjećaj nepravde.

Strah od traženja pomoći

„Naviknuti da sve moraju sami, najstarija djeca rijetko traže pomoć i osjećaju da se ne mogu osloniti na druge“, kaže Sagaram. Taj obrazac utiče na sve aspekte njihovog života – od posla do međuljudskih odnosa. „Kada radim s prvorođenima, radimo na tome da razbijemo uvjerenje da je traženje pomoći znak slabosti. Nije – to je ljudski“, naglašava ona.

Čak i kad se suočavaju s problemima, prvorođeni koji izvana djeluju kao da sve drže pod kontrolom, teško priznaju da im je teško. Često nailaze na nerazumijevanje okoline i komentare poput: „Ali imaš super posao, zašto si nezadovoljan?“, što ih dodatno tjera da svoje probleme skrivaju.

Red rođenja nije sudbina

„Redoslijed rođenja svakako ima uticaj na to kakvi postajemo, ali to nije jedini faktor“, ističe Sagaram. Iako je primamljivo kriviti redoslijed rođenja za porodične napetosti, važno je znati da postoji prostor za iscjeljenje. „Ne možemo promijeniti kada smo rođeni. Fokusiranje na nešto što ne možemo promijeniti često donosi više štete nego koristi“, zaključuje ona. Zdravi odnosi s roditeljima i braćom i sestrama mogući su bez obzira na redoslijed rođenja.

Terapija kao put ka rješenju

„Ako ste najstarije dijete i prepoznajete se u ovim obrascima – perfekcionizam, imposter sindrom, osjećaj pritiska – odlazak na terapiju može biti izuzetno koristan“, savjetuje Clark. Terapija može pomoći da se suočite s potisnutim traumama, da povežete današnje ponašanje s iskustvima iz djetinjstva i prepoznate obrasce koje treba mijenjati.

(Vijesti.ba)