Dudić se emotivnom porukom oprostio od Radničkog

Dudić je dvije godine zaredom izveo Radnički u Evropu, što je historijski uspjeh za ovaj klub koji ranije nije imao sreću da igra na međunarodnoj sceni, ali je ispadao od Mornara i Klaksvika.

Iako su čelni ljudi kluba pokušali bh. trenera ubijediti da ostane, on to nije želio, kazavši da osjeća moralnu odgovornost da se povuče nakon neuspjeha.

Njegovo mišljenje nisu uspjeli promijeniti ni navijači, koji su ga pokušali nagovoriti da ostane.

Kompletnu njegovu oproštajnu poruku pročitajte u nastavku.

"Bio je 23.09.2023. Sunčan dan, preko 30 stepeni.

Adnan Jahić i ja dolazimo u Kragujevac, u FK Radnički – mjesto koje prvi put vidimo, i na posao pun pitanja. Klub koji je u tom trenutku bio posljednji na tabeli, sa manjkom optimizma kod svih zaposlenih, i s nadom da ćemo se spasiti od ispadanja te što prije doći u sigurnu luku spasa.

Ono što smo sebi obećali prije polaska bilo je da ćemo dati cijelog sebe – biti posvećeni i predani radu, a zatim se uzdati u Božiju pomoć i nadati se najboljem. Sve poslije toga postala je historija...

Nažalost, došao je trenutak za rastanak. Trenutak o kojem nisam sanjao i koji nisam želio, ali tako je to u ovom poslu – nekada moraš reći: "Dosta."

Kada sam produžavao ugovor, najveći sportski motiv bio je to što smo dobili drugu šansu od Boga – da ponovo izađemo u Evropu. Znali smo da ovog puta to moramo iskoristiti jer neki u životu nikada ne dočekaju svoju drugu priliku.

Nažalost, nismo bili pravi kad je bilo najvažnije, i onda je moralo doći do ovoga.

U dvije utakmice protiv Klaksvika stvorili smo devet odličnih prilika za gol, i po svim parametrima morali smo proći dalje – ali nije bilo suđeno.

Da kažem da nam je falilo sreće – sigurno jeste, ali sreća se mora zaslužiti. Očigledno je nismo zaslužili. (Isto tako, u nekim utakmicama kroz prvenstvo, kad se "lomilo" oko konačnog plasmana – zaslužili smo je, i pratila nas je.)

Dakle, sreća nije bila presudan faktor.

Ali to ne može promijeniti ono što smo zajedno ostvarili – historiju i rezultat koji smo upisali u stranice kluba. Mislim da će proći još mnogo vremena prije nego neko ponovi rezultate koje je ostvarila ova generacija.

Dva puta smo izborili izlazak u Evropu, a po prvi put u historiji kluba igrali polufinale Kupa.

Igrali smo dopadljiv i lijep fudbal za oko, pobrali mnogo simpatija i navijača u Srbiji, posebno od onih neutralnih – a najviše u mojoj BiH, gdje su pratili Radnički kao da je neki veliki klub iz lige petice.

Hvala im svima na tome!

U ova tri dana otkako smo se vratili sa Farskih Ostrva – plakao sam barem pet puta kao malo dijete, čitajući poruke, tekstove i gledajući video-snimke naših navijača koji su mi pisali i željeli da ostanem.

Najviše sam plakao zbog djece – one koju smo vratili na stadion.

A znate svi – za kim plačemo? Za onima koji su nam ušli u srce i koje volimo.

A Kragujevac i Radnički su ušli u moje srce – i tu će ostati do kraja života.

Ovim putem se izvinjavam svima jer nisam mogao ispuniti vaše molbe. Nešto jače u meni odlučilo je da moram krenuti dalje.

Na što sam najponosniji jeste da smo postali simbol mira i poštovanja različitosti, u ovom vremenu kada se i to gleda.

Zbog toga je moj Kragujevac evropski grad – i hvala vam na tome.

Želim se zahvaliti, prije svega, Igoru Konotaru i Slavku Peroviću – ne mojim nadređenima, već mojoj porodici.

Zaista sam ih zavolio kao da su mi najbliži. Naše porodice – i moje i Igorove – postale su nerazdvojne, od naših žena do naše djece, koja su se zbližila i družila.

A sa mojim Slavkom – nedostajat će mi naša dopisivanja u gluho doba noći, kad svi spavaju, a mi razmjenjujemo mišljenja kako i šta možemo bolje da bismo podigli Radnički na viši nivo...

Hvala mom stručnom štabu – Jahi, Jasi, Švabi, Lazi, Đekiju i Voji – koji su zaslužni koliko i ja za sve što smo zajedno napravili.

Svim igračima u ove dvije sezone koji su prošli kroz klub, a posebno me dirnuo Stojke nakon sinoćnje utakmice s Partizanom – iako smo zajedno proveli samo mjesec dana.

Hvala svim zaposlenicima u klubu: Ivanu, Marku, Braći, Trifketu, Iliji, Mati, Saletu, Banetu, Željku, Nikoli, Milici, Maji, Daci, Muti, Marku, Šišketu, Đoletu, Vlajku, Srđanu, Brani, Radetu, Damjanu, Aci – i izvinjavam se ako sam nekoga zaboravio.

Naravno, našim navijačima Đavolima, kao i onima sa ostalih tribina – Zapada i Istoka – s kojima sam imao poseban odnos.

I da odmah kažem – nikad i nikakvih nesuglasica nije bilo među nama, a pogotovo ne nakon zadnje utakmice, kako su neki pokušali predstaviti kao razlog mog odlaska.

Njihovo skandiranje mog imena – ostat će vječna uspomena za moje uši i srce.

Jedno veliko hvala na tome što ste prepoznali da sam dao sebe cijelog, i branio ovaj klub kao da je moj rođeni – a zauzvrat dobio vaš aplauz.

Ovo je samo doviđenja, a ne konačno zbogom.

Do nekog novog druženja i igranja na Čika Dači, voli vas i pozdravlja vas Feđa

P.S.

Stavio sam ove tri slike koje su ispisale moj život u ove dvije godine.

Prve dvije – sreća i slavlje koje sam doživio, i koje nosim sa sobom.

Pamtit ću ovaj period u Kragujevcu samo po tim trenucima.

Treća – prikazuje kako je ekipa disala jedan za drugog. Mi s klupe smo se više radovali nego oni na terenu – i to je bila naša dobitna formula.

Nažalost, toga je nestalo u zadnjim utakmicama – i zato se sve ovako završilo", poručio je bh. trener.

(Vijesti.ba)