Umjesto deponija – spaljivanje: Kako Beč rješava problem miliona tona otpada?

Nekoliko kilometara dalje, u devetom okrugu, nalazi se spalionica Spittelau, koja pažnju privlači šarenom fasadom i velikom zlatnom kuglom na vrhu dimnjaka. Njen izgled osmislio je poznati umjetnik Friedensreich Hundertwasser.

U Beču rade ukupno četiri spalionice otpada: Spittelau, Flötzersteig, Simmeringer Haide i Pfaffenau. Prema podacima gradske energetske kompanije Wien Energie, u njima se godišnje spaljuje više od milion tona komunalnog, industrijskog i drugog otpada, uključujući kanalizacijski mulj.

Energija dobijena spaljivanjem koristi se za proizvodnju električne energije i grijanje domaćinstava i javnih ustanova. Toplina nastala spaljivanjem zagrijava vodu koja potom ulazi u sistem daljinskog grijanja. Tako spalionice istovremeno zbrinjavaju otpad koji se ne može reciklirati i proizvode energiju za grad.

Beč je ovakav sistem počeo razvijati još sredinom prošlog stoljeća, kada su rast broja stanovnika i sve veće količine komunalnog otpada nametnuli potrebu za organizovanijim zbrinjavanjem. Umjesto oslanjanja isključivo na odlagališta, grad je postepeno ulagao u postrojenja koja otpad pretvaraju u toplotnu i električnu energiju.

Flötzersteig je počeo s radom 1963. godine i danas godišnje obradi oko 200.000 tona komunalnog otpada. Proizvodi približno 470.000 megavatsati toplotne energije, čime doprinosi grijanju oko 55.000 domaćinstava.

Spittelau je otvoren 1971. godine, a nakon požara 1987. obnovljen je prema projektu Hundertwassera. Radovi su završeni 1992. godine. Danas se u njemu godišnje spaljuje oko 280.000 tona otpada, a dobijena energija koristi se za grijanje više od 60.000 domaćinstava i proizvodnju električne energije. Zahvaljujući neobičnom izgledu, spalionica je postala i jedna od prepoznatljivih bečkih znamenitosti.

Iskustva građana koji žive u blizini Spittelaua su različita. Fridolin kaže da povremeno osjeti specifičan miris, zavisno od smjera vjetra, dok Alex smatra da veći problem predstavljaju saobraćaj i izduvni gasovi automobila. Tibor podsjeća na modernizaciju sličnih postrojenja u Budimpešti, a Nane i Julijana ne izražavaju zabrinutost zbog kvaliteta zraka. Lukas, koji već deset godina živi u blizini, kaže da nije imao problema, ali smatra da velikim spalionicama nije mjesto u centru grada.

Za procjenu mogućeg zagađenja neophodna su redovna mjerenja i analize, kao i stalni nadzor emisija, javna dostupnost podataka i komunikacija s građanima koji žive u blizini postrojenja.

U 11. bečkom okrugu nalazi se Simmeringer Haide, kompleks u kojem se obrađuju komunalni, industrijski, komercijalni i opasni otpad, kao i otpad iz zdravstvenih ustanova. Godišnje se ondje obradi oko 100.000 tona komunalnog otpada, 110.000 tona industrijskog otpada i više od 225.000 tona kanalizacijskog mulja. Posebne vrste otpada spaljuju se u rotacijskim pećima na temperaturama od približno 1.200 stepeni Celzijusa.

Postrojenje godišnje proizvede oko 450.000 megavatsati toplotne i 50.000 megavatsati električne energije. Nedaleko se nalazi Pfaffenau, moderna spalionica otvorena 2008. godine, u kojoj se godišnje obradi oko 250.000 tona komunalnog otpada. Proizvodi približno 65 gigavatsati električne i 410 gigavatsati toplotne energije, a ima i četverostepeni sistem pročišćavanja dimnih gasova.

Bečke spalionice smanjuju količinu otpada koji završava na odlagalištima i istovremeno proizvode energiju. Međutim, spaljivanje nije isto što i recikliranje. Materijali se tim procesom nepovratno gube, a nakon obrade ostaju pepeo, troska i ostaci pročišćavanja dimnih gasova koje također treba zbrinuti. Dio metala iz tih ostataka moguće je izdvojiti i ponovo iskoristiti.

Iz kompanije Wien Energie navode da njihova postrojenja imaju savremene sisteme pročišćavanja i da su prosječne emisije regulisanih zagađujućih materija znatno ispod zakonski dozvoljenih granica.

Ipak, spaljivanjem nastaje i ugljendioksid, posebno kada sagorijevaju plastika i drugi materijali proizvedeni od fosilnih sirovina. Zbog toga se korist od spalionica ne može procjenjivati samo prema količini proizvedene energije, već treba uzeti u obzir i mogućnosti recikliranja, emisije i ukupan utjecaj na okoliš.

Važno je da spaljivanje ne zamijeni odvojeno prikupljanje i recikliranje otpada. Papir, staklo, metal i plastiku koji se mogu ponovo iskoristiti trebalo bi izdvojiti prije nego što preostali otpad završi u spalionici. Dobijanje energije iz otpada trebalo bi biti samo jedan dio sistema upravljanja otpadom, a ne zamjena za smanjenje količine otpada koji nastaje.

Beč planira i dalji razvoj sistema. Gradsko vijeće je 2026. godine odobrilo početak planiranja novog postrojenja na području Rautenwega, u kojem bi se kombinovali izdvajanje vrijednih sirovina i proizvodnja energije iz otpada. Izgradnja bi trebala početi najranije 2030. godine, a početak rada planiran je za 2034. godinu. Od 2035. predviđena je i obnova starijih spalionica Spittelau i Flötzersteig.

Gradske vlasti potrebu za novim kapacitetima obrazlažu rastom broja stanovnika i sve većim količinama otpada. Planovi pokazuju da Beč i dalje računa na spaljivanje kao važan dio svog komunalnog i energetskog sistema, uz dalju modernizaciju postrojenja.

(Vijesti.ba)