Pašić o predstavi Za život cijeli: Ljubav prema Želji traje duže od karijera, politike i ratova

Kao najava, sve je zvučalo jednostavno: predstava o fudbalskom klubu. O Željezničaru. O plavima s Grbavice, ali ono što se dogodilo na sceni Sarajevskog ratnog teatra bilo je sve samo ne to.

Za život cijeli koja ne rekonstruiše rezultate, ne evocira statistike, ne slavi golove. Priziva duh, kolektivno sjećanje, ljubav koja traje duže od karijera, politike, ratova, sistema.

Kao takva ne bavi se fudbalom uopšte, samo onim što klub simbolizuje, a to nije malo.

U režiserskoj postavci Jasenka Pašića, Za život cijeli istovremeno je priča o Željezničaru i priča o Sarajevu. O ljudima koji su sanjali, gradili, navijali, gubili, ali nisu odustajali. O onima koji su zadržali dostojanstvo čak i kad su im ga pokušali oduzeti. I o onima koji su s tribina čuvali klub, kao što se čuva vlastita majka.

Više je to od igre

U razgovoru za Žene.ba, Pašić otkriva kako Za život cijeli nikada nije ni zamišljena kao predstava o fudbalu.

"Predstava o Željezničaru ne da je puno više od sporta, nego nije nikako o sportu. Ta predstava je samo pozorište i priča o ljudima koji su, mi to kažemo u predstavi, stvorili i voljeli ovaj klub. To je priča o ljubavi. Najmanje je tu fudbala. Ima ga, naravno, ali prije svega, mi ne znamo igrati fudbal. A s druge strane, to je stvarno priča o ljubavi, o prkosu, o ponosu, o hrabrosti, o nekim vrijednostima.

Često spominjemo da su ljudi iz te 1920. godine, od koje i počinje naša predstava, zapravo bili isti kao mi – samo su bili malo hrabriji, imali su više snage da se pobune, da se usprotive i da ne pristanu na ono što im se nameće. Tu smo mi danas možda nešto izgubili, upravo tu vrstu principijelnosti i hrabrosti."

Kažete da su i grad i klub bili marginalizovani. Kako ste zapravo tu paralelu prenijeli na scenu?

"Bilo je sve zahtjevno – da se razumijemo. To je 104 godine historije. Šta god da je... da je neki čovjek živio 104 godine i da pokušamo ispričati njegovu priču, to ne može stati u 90 minuta, a pogotovo priča fudbalskog kluba, koja je puna ljudi, puna priča, anegdota, ideja, urbanih legendi i svega, ali eto, mi smo se stvarno potrudili, baš to što ste rekli, da kroz priču o klubu ispričamo i priču o gradu.

Priča o tome kako su nekako zajedno rasli i razvijali se, posebno tih godina prije Drugog svjetskog rata i neposredno poslije. Tako da, bilo je jako izazovno i za Benjamina Hasića, koji je pisao tekst, i za mene – ja sam, naravno, radio s njim, zajedno smo radili na razvoju tog teksta."

Pašić govori kao neko ko osjeća odgovornost. Ne prema tekstu, nego prema ljudima čija se istina nalazi iza svake replike. I upravo ta istina je temelj dramaturgije: umjesto linearnog pripovijedanja, pred nama se otvara mozaik emocija, gesta, sjećanja i tišina.

U saradnji s dramaturgom Hasićem, Pašić je prošao kroz stotinu i četiri godine Željine historije — ne da ih prepriča, već da im udahne život. Ključnu ulogu u tom procesu odigrao je Marko Dmitrović, čovjek koji poznaje klub u svakoj sekundi njegovog postojanja: hroničar iz sjene, nezamjenjiv u stvaranju autentične osnove.

"Dmitrović nam je mnogo pomogao. On je hodajuća enciklopedija Željezničara, a samim tim i grada Sarajeva. Zna sve do najsitnijeg detalja o tih 104 godine šta se dešavalo. Zajedno s njim pokušavali smo da sve te informacije svedemo na formu koja bi trajala oko 90 minuta i bila jednostavno podnošljiva publici za jednu večer u pozorištu.“

Kada navijač postane autor

Nastanak predstave započeo je s jednim običnim trenutkom – navijačkim.

"Sve oko tog kluba je uvijek iznova neka strepnja, sreća, tuga i ljubav, sve u isto vrijeme. Upravo zbog toga ideja za predstavu mi je bukvalno pala na pamet na jednoj tribini, jer sam vidio ljude koji toliko vole taj klub, a kada ih pitaš šta tačno vole, oni bi rekli da je to nešto apstraktno, što već graniči sa pozorištem.

Zato mi je zapravo i palo na pamet da to može biti pozorišna predstava, i evo ispostavilo se da nisam bio u krivu."

Na sceni SARTR-a, Željezničar se osjeća. U svakom gestu, svakoj riječi, pulsira nešto dublje od pripadnosti.

Predstava gradi svoj prostor bez patetike, bez usiljenih pokliča. Sve je odmjereno, istinito i gorko-lijepo. Emocija dolazi sporije, ali ostaje dugo. Umjesto nostalgije – prisutnost. Umjesto mitologije – stvarnost. I upravo tu, u toj smirenoj tački između ljubavi i razuma, leži njena snaga.

O Željezničaru se ne treba govoriti, Pašić kaže da se on živi. Stoji na zemlji, ali srcem visoko. To je rijetkost, pogotovo kad govorimo o temama koje se lako mogu pretvoriti u navijačku romantiku ili ideološku dioptriju.

O rivalima, emociji i kičmi

Predstava ne ignoriše ni ono što klub čini dinamičnim – rivalstvo, sukobe, tenzije, ali i tu pristupa iskreno, zrelo i najvažnije - ljudski.

Predstava pokušava razbiti predrasude i o navijačima ili to nije slučaj? Kako publika reaguje na to, posebno oni koji možda i nisu ljubitelji tog kluba?

"Neko je nekad rekao da će predstava razbiti stereotipe o navijačima. Iskreno, ni ne znam ko je to izjavio — možda čak i ja, ali u tome je poenta: ljudi imaju predrasude prema svemu, i to je jednostavno tako. Ljudi imaju predrasude čak i prema trotoaru, pa svi imaju svoja mišljenja. Isto je i s navijačima, koji su često podložni stereotipizaciji.

Prije svega, njih je mnogo, zatim postoje različite grupe, one se eksponiraju i prate svoje ideje, pa tu su i navijači u drugim dresovima, i sve to zajedno stvara veliki stereotip. Zaista vjerujem da je tako.

U predstavi nastojim da te ljude prikažem kao individualce, ne samo kao članove neke grupe, jer u svakoj grupi postoje ljudi koji nisu za primjer, ali vjerujem da velika većina ljudi koji prate i vole Željezničar zapravo čine divni ljudi.

Podsjetiću vas da su, kada su se dešavale poplave, navijači, ne samo Željezničara, nego i većine drugih klubova, prvi koji su dolazili da pomognu. Isto tako, tribine su mjesta gdje se organizuju akcije prikupljanja pomoći za liječenje djece. Naravno, znam da postoje i oni u tim grupama koji nisu za primjer, ali isto tako postoje i ekstremno divni ljudi koji pomažu.

I ono što je važno jeste da li mi uspijevamo da razbijemo predrasude i da govorimo o njima kao o ljudima koje srećemo svakodnevno na ulici."

Međutim, ispod svega toga – ispod historije, statistike, himne i transparenata, nalazi se nešto mnogo dublje.

"Oni koji su stvarali ovaj klub bili su ljudi s kičmom. Bez kompromisa. I to je ono što nam danas najviše fali. Zaboravili smo kako izgleda kada neko stane i kaže: neću tako. Kad vidimo to na sceni – sjetimo se."

Glumci kao svjedoci

Glumačka ekipa ove predstave čini zajednicu protkanu zajedničkim vrijednostima i dugogodišnjim iskustvom. Dijele istu posvećenost i razumijevanje, što se jasno osjeti u svakom pokretu i riječi na sceni. Koliko je bio glumački izazov igrati emociju koju mnogi ljudi svakodnevno proživljavaju kao navijači i građani Sarajeva?

"Već dugo smo zajedno. To su ljudi s kojima sam dijelio desetine predstava, ali i kafanske večeri, tuge i pobjede. Imamo isti jezik. Radili smo bez maski, bez pretenzija, samo s potrebom da ispričamo ono što nam je važno. I publika to osjeti. Ne moraš ništa posebno govoriti, emocija uvijek pronađe svoj put. Do sada smo odigrali četiri predstave, a generalna proba je bila otvorena za publiku.

Ljudi koji aktivno ne vole fudbal uživali su u predstavi i izvukli su iz nje ono što su željeli, dok su istovremeno i pravi zaluđenici u FK Željezničar imali slične reakcije, samo na druge momente. Ipak, svi su rekli da ih naprijed nosi entuzijazam i emocija koja postoji u predstavi. Zato se nadam da smo uspjeli ostvariti ideju s početka."

Smatrate li da će ova predstava probuditi novu vrstu empatije prema klubovima kao kulturnim simbolima, a ne isključivo sportskim institucijama?

"Sigurno. Ja se iskreno najviše nadam da će ljudi shvatiti koliku veličinu i vrijednost ima Željezničar, prije svega, a potom i to rivalstvo sa Sarajevom, koje postoji u gradu jer jedan klub bez drugog ne može postojati. To je stvarno činjenica i nema razloga da bude drugačije.

Čini mi se da je ovaj ulazak Željezničara u pozorište, kao i iskorak pozorišta iz svojih ustaljenih okvira da dopusti fudbalu da uđe u pozorište, stvorio neku vrstu vakuuma u kojem se mogu pomiješati dvije različite vrste publike i ljudi koji se možda inače ne bi susreli zbog meni neobjašnjivih razloga.

Da se razumijemo, svi ljudi koji igraju u predstavi i oko nje velika većina su ljudi s tribina. Tako da je to, zapravo, i povezano, samo možda ne tako javno."

Šta ostaje?

Na pitanje postoji li poruka koju predstava neumorno nosi sa sobom, Pašić odgovara:

"Hasić je prije nekoliko dana rekao da nema poruke, poruka se šalje Viberom. U predstavi ih ima oko četrdeset i svako će izvući jednu, dvije ili sedam. Ja to stvarno ne znam, ali, na primjer, sinoć mi se javila kolegica Irma Almanović s moje klase i rekla da joj, nekoliko dana nakon gledanja predstave, stalno u glavi odzvanja rečenica da je 'pravi revolucionar vođen osjećajem ljubavi'.

Rečenica koja se pojavljuje u jednom dijelu predstave, za koju sam mislio da će proći nezapaženo, jer ih ima puno koje se lakše i brže pamte. Evo, njoj je ta rečenica ostala urezana. To je bila jedna od mojih ideja, a opet, ljudima prolazi kroz glavu mnoštvo drugih ideja koje predstava nosi.

Ono što je možda glavna ideja je ta zadnja scena u predstavi — tri tačke koje simbolizuju nastavak Željezničara. Ja mu želim još najmanje ovoliko godina da zabavlja, uveseljava i rastužuje svoje navijače. Odlične su poruke, odlična je predstava."

Za "kraj", ne kraj

Za život cijeli je pozorište koje se nekim čudnim slijedom ne završava aplauzom kako se očekuje. Ono se nastavlja kad izađete iz dvorane i pogledate grad. Kad prepoznate lica iz predstave u ljudima oko sebe. Kad shvatite da je klub više od igre. Više od plave boje. Više od pobjede. Da je on mapa jednog karaktera. Jedne čvrstine. Jedne nježnosti.

Predstava i ne traži da volite Željezničar. Traži da volite istinu. I ako uspije u tome, učinila je više nego što fudbal ikada može.

Nakon premijernih izvođenja u maju, predstava se ponovo izvodi 23. i 24. juna u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR), u koprodukciji sa udruženjem Theater Factory. Sve dosadašnje izvedbe bile su rasprodate, a interesovanje publike ne jenjava.

Režiju potpisuje naš sagovornik, autor koji iza sebe ima brojne pozorišne i filmske projekte, uključujući predstave poput Buđenje proljeća, Hamlet, Tajna džema od malina, kao i dokumentarni film Scream for me Sarajevo, koji je obišao više od 700 kina širom svijeta.

Za život cijeli bilježi novu historiju. Podsjeća i ostaje. 

(Vijesti.ba)