Enis Bešlagić: Zabrana u BiH nije ugasila moju volju da postanem neko, samo hrabri opstaju

Glumac koji je decenijama oblikovao našu televizijsku i scensku stvarnost, glasom koji je znao rasplakati publiku, ali i zaustaviti smijeh na licima, donoseći istinu koja je neke znala i ozdraviti. Enis Bešlagić, prepoznatljiv kao Šemso iz kultne serije Naša mala klinika i kao glas regije kroz seriju Viza za budućnost zbog koje su nedjeljom ulice znale biti puste, danas nosi težinu i snagu svojih životnih i umjetničkih iskustava.

Kroz uloge koje je tumačio, kroz humor i tugu, oblikovao je sjećanja generacija i podsjetio na vrijednosti koje često zaboravljamo.

Ogledalo kolektivne svijesti

U razgovoru za Žene.ba, Bešlagić nije skrivao koliko mu je porodica bila i ostala stijena u olujama života. Govorio je o tišini doma koju su mu djeca donijela, ali i o snazi koja se rađa iz tih trenutaka – o posvećenosti, odricanju i ljubavi koja gradi svaki njegov korak, kako na sceni, tako i van nje.

Umjetnost Bešlagića razara zidove kolektivnog zaborava i ogoljuje rane koje društvo uporno skriva. Njegova predstava je nemilosrdna arena u kojoj se rađa nova svijest – o nama, našem identitetu, o sudbini koju moramo krojiti. Tamo gdje se ruše maske i rađaju snage za pomirenje i novi početak, ono što danas društvu najviše nedostaje i za čim žudi.

U predstavi ste ogolili vlastiti život pred publikom. Da li je scena postala vaše najiskrenije sklonište nakon godina kada vam je bilo zabranjeno raditi u Bosni i Hercegovini?

"Nekako sam se ponovo ogolio pred narodom na sceni i bilo je vrijeme da se upoznamo i na ovaj način. Ljudi su uvijek sticali dojam iz vaših predstava, uloga koje igrate, bilo na sceni, u pozorištu, na filmu ili putem društvenih mreža, jer raja sve to šeruje i objavljuje. Zato sam odlučio napraviti predstavu koja zapravo govori o dijelu mog života.

Nikada se nisam želio dotaći, ni u predstavi ni u tragu, bilo kakve zabrane koja je zaista bila poprilična. Koliko vidim, već deset godina u Sarajevu nisam snimio nijednu scenu, nijedan kadar, ni u jednoj seriji, a živim dole, plaćam porez i tu smo, ali to mi više nije ni bitno jer se time više ne bavim. Imam svoj projekt, Bogu hvala, ide svojim tokom, radim i sretan sam što je tako ispalo.

Ta zabrana mi je, zapravo, donijela ovu slobodu u kojoj danas uživam."

Sjećate li se dana kada ste prvi put poželjeli biti "neko"? Je li taj trenutak nastao prije ili nakon groblja u Njemačkoj?

"Kada čovjek svaki dan želi biti neko, želi nešto promijeniti, da ima neku, bilo kakvu, snagu da djeluje u društvu i zajednici, mora priznati da svako od nas jeste neko. Nikada ne možeš imati toliku moć da svima pomogneš. Čak i kada gledaš te filmove, kada kao dijete odrastaš na superherojima, vidiš da i oni imaju svoje dileme. I oni, kao superheroji, imaju i probleme, i prijatelje, i neprijatelje.

Jednostavno, ponekad ne možeš svima pomoći, ni ugoditi. Kažu da je put do pakla popločan dobrim namjerama i toga se treba čuvati. Ipak, svako od nas može biti neko u svom užem krugu, među ljudima, prijateljima, komšijama. Ne moramo biti veliki tako što ćemo zaustavljati svjetske ratove. Dovoljno je da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko možemo značiti.

Nije veličina u tome da se biješ po kafanama, prijetiš, pokazuješ snagu i moć kroz neko reketarenje ili siledžijstvo. Veličina je u tome da uzmeš dvoje stipendista, pomogneš dvoje mladih da se školuju, da im pružiš šansu za obrazovanje. Mislim da je to pravo herojstvo - raditi tiho, bez pompe, a učiniti nešto veliko.

I to je mnogo veće od onoga što danas većinom gledamo na društvenim mrežama."

U jeku rata čistili ste grobove s nepunih 17. Jeste li još tada odlučili da ćete život provesti među ljudima – nasmijavajući ih, tješeći, ostajući svoj?

"Kao dijete sam maloljetan otišao, a kada sam postao punoljetan, vratio sam se u taj nesretni rat i ostao još dvije godine. Iskusio sam, što se tiče smrti, i jednu i drugu stranu. Moram priznati da me to iskustvo, koje sam imao prvo kao dijete, a zatim kad sam se vratio, definisalo.

Zahvaljujući njemu zaista cijenim život i definitivno pripadam onoj kategoriji ljudi koji daju prednost životu u odnosu na smrt. Posebno danas, kada se većina nas deklarativno izjašnjava kao vjernici, mislim da nam je to i dužnost.

Naučio sam da živim trenutak, i to je neka moja poruka svima. Ne bavim se prošlošću, niti onim što će se desiti. Danas sam tu, sutra ne znam šta će biti, zato uživajte u svakom danu."

U vrijeme kada se kultura reže prva, vi rasprodajete dvorane bez reklame. Publika je još uvijek ta koja vjeruje u dušu teatra?

"Mislim da je golemo kada 17 puta napuniš BKC. Ljudi često misle da je to zato što nekoga besplatno pozivaju, ali ni tada ne uspiju. Ni stranke, kada imaju skupove, ne mogu okupiti toliko ljudi.

Jednostavno, sve zavisi od dobre priče. Ako je priča loša, džaba vam sav marketing i reklama. Kod mene ide od uha do uha."

Glumac, muž, otac, autor... Koja od tih uloga vas najviše transformiše kad se ugase svjetla pozornice?

"Znao sam da će mi trebati godinu dana ulaganja u marketing, da ljudi dođu i vide predstavu, a kada je vide, više se ne bojim šta će dalje biti. Ta predstava je već poprimila potpuno drugo značenje. Postala je kao neka misija, kao neki nacionalni simbol. Djeca dolaze sa roditeljima, roditelji dovode svoju djecu. Predstava u kojoj nema psovki, vrijeđanja, vulgarnosti, politike, viceva.

Ljudi žele da se opuste, da se podsjete na neka davna vremena, da čuju neke vrijednosti koje su odavno zaboravljene. I evo, to je u stvari ono što je ova priča postala – reklama sama sebi, onako kako to najbolje i ide. Volim, kako bih rekao, da živim u svakom trenutku, kao što sam već rekao. Isto tako pristupam i svakoj ulozi koju ste spomenuli.

Mislim da uvijek morate biti prisutni. Ako ste s publikom, morate se dati sto posto. Ako ste kod kuće s porodicom, onda i tamo morate biti prisutni sto posto. Većina ljudi nije prisutna u trenutku. Gdje god da sjede, misle na nešto drugo, gledaju u telefon ili rade nešto treće. Ja, kada se družim s prijateljima, tada sigurno ne zovem porodicu s pitanjima gdje su, šta rade, kako su.

Kad sam s porodicom, gledam da budem maksimalno prisutan s njima. Kad radim, tada sam posvećen poslu. Zato mislim da je posvećenost trenutku recept za sve što je uspješno. To je, zapravo, neka moja životna parola."

Danas slavite život, ali rekli ste da su vas djeca oblikovala time što vas nisu imala stalno. Je li vasta tišina kod kuće naučila više od ikakvih aplauza?

"Ja sam čovjek koji voli svoju slobodu i svoj mir. Mislim da to svako od nas traži – i mir, i ljude, i prijatelje, i partnere koji će biti uz tebe, biti tvoja podrška, a ne neko ko će te sputavati.

Imao sam ogromnu podršku svoje porodice, i zato su oni moj prvi bedem, koji me brani i štiti od svega lošeg i negativnog. S druge strane, oni su i moja prva misao svaki put kada izađem na scenu. Zbog njih to i radim. Boriš se, gradiš nešto pušteno, iz temelja. Nikada nisam imao podršku ni od stranaka, ni od države, ni od grada. Nikada nisam dobio ni donaciju, ni pomoć bilo koje vrste. Sve što sam napravio, napravio sam, uz Božiju pomoć, sa svojom porodicom, kroz naša odricanja.

Apsolutno nemam potrebe da se bilo čega stidim niti da nešto krijem. I eto, to je neki moj ključ uspjeha."

Predstava Da sam ja neko donosi i sjetu i smijeh. Na koju emociju publika reaguje najjače, i gdje se vi 'lomite' iznutra dok je igrate?

"Mislim da publika najviše reaguje na one emotivne dijelove u kojima ih priča pogodi u srž, posebno kada govorimo o tome koliko smo danas zapravo sretni – mi koji nemamo zdravstvenih problema. Koliko si sretan što nemaš tu vrstu iskušenja.

Kada imalo to vratiš kao boomerang, ljudi se zaista podsjete, makar na trenutak ili na tih nekoliko dana koliko ih drži, da shvate koliko smo zapravo sretni što se danas ne moramo svakodnevno boriti za vlastiti život. Takvi dijelovi, poput sjećanja na roditelje, na one koji više nisu s nama, posebno najbliže osobe, tu publika doživljava punu emotivnu snagu. I ne želim ih predugo zadržavati u toj emociji.

Većinu vremena gledam da ih opustim temama iz naroda, da ih vratim u svakodnevicu, ali to jeste svojevrstan roller coaster emocija. Predstava u kojoj se ljudi pronalaze.

Na kraju, ova priča nikada ne ostane samo moja. Ona postane naša priča. I upravo je to prednost ovog tipa predstave."

Od pingvina do Lisinskog – jeste li tada, dok ste u kostimu zabavljali djecu, mogli zamisliti da će jednog dana regija puniti dvorane samo zbog vaše priče?

"To je život. Nikada nisam znao kada ću, recimo, raditi te 'pingvine' i snimati 'Teletabise', igrati neke uloge koje možda nisu reprezentativne u smislu da možeš reći: 'Igrao sam u holivudskim filmovima i gradio karijeru.' Zato se i kaže da za glumce nema velikih i malih uloga, već samo dobrih ili loših. Drago mi je što sam sve to prošao u svom životu i što danas mogu govoriti o tome punim glasom, bez srama.

To je, u stvari, dokaz da je život onakav kakav ti ga namjesti – i da iz toga nastane najbolja priča. Nema potrebe da se stidiš ni kada nešto ne znaš. Neznanje nije sramota. Koliko znam, i u vjerskim knjigama piše da čovjek nije kriv kad nešto ne zna.

Zato mi je drago što danas taj cijeli proces, tu školu kroz koju sam prošao, mogu podijeliti s omladinom, sa svojom publikom koja je odrasla uz mojih sedam filmova, i da oni iz toga mogu izvući neku pouku za sebe."

Kompletan tekst pročitajte na našem portalu Žene.ba.

(Vijesti.ba/Žene.ba)