Tonči Tadić: Vrijeme je za preslagivanje u Evropi; Zelenski ima kapacitet da se odupre

Najmoćniji političar najmoćnije zemlje na planetu puzio je pred trećerazrednim diktatorom. Tokom te sramotne epizode sa Aljaske, Donald Trump je aplaudirao Vladimiru Putinu dok je ovaj silazio iz predsjedničkog aviona; ispred njega je prostro crveni tepih i počasnu stražu; zračnu bazu nadlijetali su bombarder u pratnji četiri lovca, a domaćin je visokom gostu osigurao i zajednički prijevoz u predsjedničkoj limuzini. Riječju, ruski predsjednik je u Americi dočekan uz počasti kakve dolikuju najuglednijim zvaničnicima.

Ovako za Vijesti.ba „historijski susret“ predsjednika SAD i Rusije na Aljasci komentariše hrvatski analitičar, fizičar, stručnjak za nuklearnu energiju Tonči Tadić. Prema njegovim riječima, cilj susreta dvojice predsjednika bio je normalizacija odnosa SAD i Rusije, čemu je smetnja Ukrajina, koja, umjesto da se preda, nastavlja hrabro ratovati.

„Sama konferencija za medije pokazala je da oba predsjednika govore u šiframa. Kada se govori u šiframa, a nakon sastanka nema zajedničke usaglašene izjave, onda to znači da nije postignut sporazum o tome što bi trebalo dalje činiti, odnosno da je sadržaj dogovora toliko neugodan, da bi najprije trebalo provjeriti kako će javnost reagirati kada sazna detalje.

Trump nije mogao slavodobitno obznaniti kako je Putin pristao na nekakvo primirje, jer primirja nema. Također, ono što je odgovoreno, ono što je s ruske strane predloženo toliko je neugodno da bi Trump, prije nego što pusti u javnost, o tome morao razgovarati sa saveznicima i sa Ukrajinom”, kaže Tadić.

Šta je rekao predsjednik Putin? Kako ste razumjeli njegov monolog?

TADIĆ: Putin je na konferenciji za medije govorio prvi, daleko duže od Trumpa, i to hvaleći domaćina i američko-rusko savezništvo kroz historiju. Govoreći o Ukrajini, Putin je poručio kako bi se trebalo pozabaviti uzrocima rata, iako su on sam - ruski predsjednik i njegova agresivna politika, uzrokovali rat u Ukrajini.

Promatrajući „historijski susret“ na Aljasci, posmislio sam što bi bilo da je Bill Clinton 1994. godine pozvao Slobodana Miloševića u Bijelu kuću i sa njim razgovarao o uzrocima rata u cilju normalizacije odnosa SAD i Savezne Republike Jugoslavije, a da onda Milošević na konferenciji za medije kaže kako su za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu krivi Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.

Za razliku od Kremlja, Bijela kuća je objavila skraćeni snimak susreta dvojice predsjednika. Da li to što je sa snimka uklonjen aplauz predsjednika Trumpa upućen predsjedniku Putinu znači je dio administracije ipak svjestan da je gest predsjednika SAD sramota?

TADIĆ: Sva američka istraživanja pokazuju da više od 80 procenata Amerikanaca Rusiju ne doživljava kao prijatelja i partnera SAD. Trump i njegova administracija svjesno idu protiv volje većine Amerikanaca i neko je u PR odjelu očito shvatio da se sa tim ipak pretjeralo. No, bojim se kasno.

U međuvremenu, Ukrajina je objavila da je, u momentu kada je Trump dočekivao Putina, Rusija izvela novi divljački napad dronovima na tu zemlju. Često govorim da je politiku Trumpove Amerike i Putinove Rusije daleko lakše razumjeti ako je tumačite logikom mafijaških klanova. U konkretnom slučaju, Don Vito Corleone i Don Luigi Barzini dogovaraju se o tome kome će vlasnik napola spaljene picerije i dalje plaćati reket - onome koga je obećao štititi ili onome koji mu je zapalio piceriju. To je žalostan nivo razgovora predsjednika SAD i Rusije.

Kako to da predsjednik Trump nije postavio čak ni očekivani uslov: sastanak je moguć samo nakon što Rusija prekine agresiju na Ukrajinu?

TADIĆ: Vaše pitanje vodi do sljedeće teme: koji su ciljevi dvije strane u pregovorima.

Ruska strana želi legalizaciju osvajanja u Ukrajini, legalizaciju aneksije ukrajinskih regija, normalizaciju odnosa sa SAD, povratak Rusije na međunarodnu scenu i status države sa kojom se mora komunicirati. Rusi guraju svoju geopolitičku igru uvlačenja SAD u vlastite planove, što znači nastojanje da se pregovorima osvoji ono što se nije uspjelo ratom.

Šta su ciljevi SAD, preciznije - predsjednika Trumpa?

TADIĆ: Osigurati Trumpu Nobelovu nagradu za mir i skrenuti pažnju američke i svjetske javnosti od slučaja Epstein. Američka strana nastoji dokazati da Trump ipak nešto radi, da ima međunarodnog težinu, te da su ostale teme, poput one što veoma tišti Republikansku stranku – mislim na slučaj Epstein - nebitne u odnosu na tobožnje zaustavljanje rata u Ukrajini. Sam suret na Aljasci Trumpovi propagandisti prikazuju kao veliki uspjeh, što zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, kojom je Trump opsjednut još od vremena kada ju je dobio Barack Obama.

Predsjednik Trump je donedavno prijetio Moskvi sankcijama, nakon čega mu je bivši ruski premijer Dmitrij Medvedev kazao da Rusija nije jedina koja ima po njega kompromitujuče snimke. Jesu li prijetnje predsjednika Trumpa Rusiji bile ozbiljne?

TADIĆ: Kod Trumpa nikad ne pratite ono što govori, nego ono što stvarno čini. Od početka marta Trump je čak četiri puta najavljivao oštre sankcije Rusiji ako rat ne prestane u roku od dvije sedmice. Nakon četiri puta po dvije sedmice, imali smo desetak dana pauzu, da bi se zatim uputio ultimatum od pedeset dana, onda mahnite sankcije svima i svakome - najviše Rusiji, u slučaju da rat ne stane. I, što se dogodilo? Nikakvih sankcija nema, niti će ih biti; sve je završeno susretom Trumpa i Putina.

Trumpove prijetnje sankcijama nisu imale za svrhu prisiljavanje Rusije na zaustavljanje rata.

Nego?

TADIĆ: Nego potaknuti Ruse na sastanak dvojice lidera. Putin je sastanak neprekidno eskivirao, pokazujući svu bijedu Trumpove vanjske politike. Pritom, nije mijenjao taktiku: ne zanimaš me, poručivao Trumpu; svoje ratne ciljeve ostvarujem sa tobom ili bez tebe, a ti se zbrojih i dođi na razgovor sa mnom, pa ćemo vidjeti kako ćemo dalje.

Način na koji Medvedev komunicira sa Trumpom uobičajena je ruska retorika, koja je očito imala utjecaja na predsjednika SAD. Trump, naime, vjeruje da je Rusija i dalje moćna i da se sa njom mora razgovarati, što znači da je ruska propaganda usmjerena prema SAD, koja je od početka rata ista, imala efekta.

O kojoj tačno propagandi govorite?

TADIĆ: O onoj da je Rusija je velika i opasna zemlja, nuklearno naoružana, s kojom se ne smije igrati. S tim u vezi, ako je pametna, Amerika će, je li, zadovoljiti ruske ratne ciljeve, što je uslov za prestanak agresije na Ukrajinu. Upravo usljed takve propagande, Joe Biden i Jack Sullivan Ukrajine su slali oružje da preživi, ne i da dobije rat. Pobjeda Ukrajine, vjerovali su, uzrokovala bi žestok odgovor Rusije.

Trumpu je potrebno još manje uvjeravanja da je Rusija velika i opasna, zato pristaje na sve. U tom smislu, iluzorno je bilo očekivati oštriji stav Trumpa prema Putinu. Jer oštriji stav bio bi da je Trump odbio sastanak. Čim je pristao, napravio je korak u realizaciji Putinovih planova.

A odgovor Medvedeva predsjedniku Trumpu, to novo podgrijavanje priče o snimcima? Medvedev blefira ili...?

TADIĆ: Ne bih isključio mogućnost da Rusija doista posjeduje određene kompromitirajuće snimke o Trumpu. Ako pogledate što se sve uskovitlalo oko Trumpa u slučaju Epstein i paniku koju tim povodom pokazuju on i njegov krug, ne bi me čudilo da i Rusi imaju neki materijal o njemu još iz vremena kada je često boravio u Moskvi. Na koncu, i tokom prvog Trumpovog mandata, potezao se čuveni ”dosije Stil”, u kojem se navodi da je ruska služba bezbjednosti kompromitirala predsjedničku kampanju u SAD.

Istinu ćemo saznati kada Trump prestane biti predsjednik SAD.

Iz Republikanske stranke se čuju glasovi nezadovoljstva politikom predsjednika Trumpa. Slabe li one poziciju predsjednika SAD?

TADIĆ: Ne. Ako govorimo o kritici Trumpa, Republikanska stranka je eutanazirana, ona ne postoji. Isti koji su prije osam ili deset godina o Trumpu govorili da je ”narcisoidni idiot” sa diktatorskim sklonostima, da je ruski igrač i nesposobni biznismen, danas su ili najbliži članovi Trumpove administracije ili su njegovi apologeti u Kongresu. U tom smislu, Republikansku stranku bi trebalo zaboraviti sve dok na izborima za Kongres iduće godine ne ostvari loš rezultat. Ako ludovanje sa carinama, pad ekonomije uzrokovan hapšenjem stranih radnika, ukidanje zdravstvene skrbi i uopšte slom američkog društva rezultiraju skromnim rezultatom republikanaca na izborima za Kongres, tek tada će krenuti kritike na račun Trumpa. Ne prije toga.

A Demokratska stranka?

TADIĆ: Politički stratezi Demokratske stranke očito su zaključili kako je najbolje ostati sa strane i u tišini promatrati slom, sve dok se građani ne počnu pitati gdje su više demokrate, zašto ne reagiraju. Njihova teza je da će javna prisutnost Demokratske stranke uroditi dojmom da je i ona jednako odgovorna za katastrofu u kojoj je Amerika danas, i na domaćem političkom i ekonomskom planu i međunarodno. To je kockarski potez, koji Demokratsku stranku vodi u marginalizaciju. Oni doslovce žele široki val nezadovoljstva američkih građana Trumpovom politikom, kako bi se, na tom valu, slavodobitno vratili.

Staro pravilo politike je da na valu nezadovoljstva možete ili surfati ili vas poklopi. Uvijek je bolje biti onaj koji pokreće val i koji na njemu surfa nego stajati sa strane i gledati kako se na njega popeti.

Predsjednik Volodimir Zelenski kaže da bez Ukrajine nema dogovora o sudbini njegove zemlje. Šta on može u datim okolnostima?

TADIĆ: Po međunarodnom pravu, suverene zemlje same donose odluke, što znači da sporazumi u kojima Ukrajina nije učestvovala za nju ne moraju biti obavezujući. Trump i Putin se mogu dogovoriti što hoće; po međunarodnom pravu, to ne obavezuje Ukrajinu na poštivanje.

Sa druge strane, ako bi dogovor dvojice predsjednika obavezivao Ukrajinu, time bi bila potvrđena stara ruska teza o tome da je rat u Ukrajini proksi rat Amerike protiv Rusije. Što on nije; da jeste, Amerika ne bi Ukrajini slala oružje na kapaljku, nego u mjeri i sa masivnom prisutnošću američke vojske na terenu kao svojedobno u korejskom i vijetnamskom ratu. A to ne vidimo, naprotiv: Ukrajina dobiva zastarjelo američko oružje, služeći kao odušni poligon za nova teška ili evropska oružja, koje također stižu na kapaljku.

Lako je reći da Ukrajinu ne obavezuje dogovor predsjednika Trumpa i Putina. No, ima li predsjednik Zelenski kapacitet da se odupre odluci pregovarača?

TADIĆ: Ima. Jednom od njih se odupire već tri i po godine; drugom će, ako dogovor bude neprihvatljiv za Ukrajinu, dati do znanja da od tog trenutka zaboravi na sporazum o mineralima, koji je spektakularno potpisan prije nekoliko mjeseci. Neće, dakle, biti američke vojne i političke pomoći Ukrajini, ali ni sporazuma o mineralima. Pored toga, ako se ide putem prisiljavanja Ukrajine, mogao bih garantovati da u Ukrajini, kada rat bude gotov, neće biti američkih kompanija. Biti će evropskih, japanskih, možda i kineskih i korejskih, ali ruskih i američkih neće.

Kakva je pozicija EU u pregovorima? Ima li je uopšte?

TADIĆ: Predsjednik Zelenski ima podršku EU, što potvrđuju potpisi 26 šefova država ili vlada zemalja Evropske unije - bez Mađarske – na dokumentu u kojem se kaže da Brisel stoji uz Ukrajinu, te da se protivi nasilnoj promjeni granica. Evropa je svjesna da bi, pristane na dogovor Trumpa i Putina, danas ili sutra mogla na svojim granicama imati čitav niz ratova u EU i izvan nje. Najzad, to bi ne samo legaliziralo različite vojne i političke egzibicije vođa u Africi i Aziji, na Bliskom Istoku, čemu onda nema kraja, nego bi značilo i smrt Ujedinjenih naroda.

Njemačka vlada zauzima oprezan pristup nakon samita predsjednika SAD Trumpa i ruskog predsjednika Putina na Aljasci, prenosi danas DPA. Što tačno znači ”oprezan pristup”?

TADIĆ: Problem Njemačke uvijek je sporost i preplaniranost poteza. Pored toga, njemačko društvo, baš kao i japansko, pola stoljeća radi na eliminiranju militarističkog duha. Njemačka decenijama sluša da se ne mora naoružavati, da ne smije tražiti protivnike na Istoku, braniće je Amerikanci. Slično je bilo i ovdje, u našem dijelu Evrope: Hrvatskoj ne treba flota, borbeni avioni, tenkovi; potrebne su joj male mobilne jedinice, koje će ići u američke ratove u Africi i Aziji. Ipak, Hrvatska na to nije pristala, baš kao ni Italija, kojoj je rečeno da joj ne treba flota. I Francuskoj i Engleskoj je govoreno da im ne treba nuklearni arsenal, ali su ga ipak razvili.

Zašto?

TADIĆ: Upravo zato što su, kao i ostale države u Evropi, računale na nepredvidivost američke vanjske politike i na to da se mogu naći same u sukobu. U Njemačkoj je ta spoznaja išla nešto sporije. Nemojte zaboraviti da je lijeva strana njemačke scene bila pupčanom vrpcom vezana za ruski kapital. Gerhard Schröder je odavno u upravi Gasproma i nikada nećemo saznati koliko je ruskog novca prošlo njemačkim političkim krvotokom. Najzad, na inzistiranje Angele Merkel i CDU-a, 2008. godine, na samitu NATO u Budimpešti, odlučeno je da se Ukrajina i Gruzija ne prime u NATO, što je Putinu dalo zeleno svjetlo za agresiju na obje zemlje. Ruski tragovi u Njemačkoj veoma su duboki.

Nakon Aljaske, sa čim se predsjednik Putin vraća u Rusiju? Može li biti zadovoljan?

TADIĆ: Može. Tim prije što je svjestan da ga je Trump normalizirao kao lidera. Čelnik najmoćnije zemlje na planetu ruskog predsjednika nije tretirao kao ratnog zločinca sa međunarodnom potjernicom, nego kao poželjnog partnera s kojim će dogovara o privrednoj saradnji. Sa druge strane, Putin zna da su njegovim susretom sa predsjednikom SAD duboko ponižene Evropa i Amerika. Također, zna da su Trumpove izjave da je Zelenski kriv za rat, da su ruski generali u Kijevu mogli biti za četiri sata, da obje strane moraju pristati na zamjenu teritorija i ostale budalaštine imale samo jedan cilj: ubijediti Putina da ipak dođe na sastanak na Aljasku.

Koju korist Amerika ima od toga? Nikakvu. Koristi ima samo Trump, koji se sprema primiti Nobelovu nagradu za mir, odnosno na sedmicu, najduže dvije odgoditi otvaranje afere Epstin. Na kraju, ako ishod samita na Aljasci bude da SAD neće vojno pomagati Ukrajinu, hoće li Evropa konačno prestati fantazirati da je Trumpova Amerika nešto sa čim bi trebalo računati?

Hoće li?

TADIĆ: U politici, baš kao i u ratu, najvažnije je imati tačnu procjenu sa čime raspolažete. Sastanak na Aljasci pokazao je da je Trumpova Amerika saveznik Putinove Rusije, ne EU. Naredne tri i pol godine očito ne možemo računati na SAD, jer one nisu pouzdani partner.

Sigurnost Evrope i sigurnost Ukrajine na posljednjem su mjestu američkih prioriteta.

Mislim da je vrijeme za preslagivanje u Evropi.

Razgovarala: Tamara Nikčević

(VIJESTI.BA)