Boša Tanjević za Vijesti.ba o Musi i svadbi, Jokićevom vicu, Dončiću …

Ovako za Vijesti.ba proslavljeni jugoslovenski trener Bogdan Boša Tanjević ocjenjuje najvažnije ovogodišnje evropsko košarkaško takmičenje.

Tanjević je trenersku karijeru započeo 1971. godine u KK Bosna. Nakon što ju je te godine uveo u jugoslovensku Prvu ligu, Tanjević je naredno desetljeće sa Bosnom osvajao prvenstva 1978. i 1980. godine, te Kup evropskih šampiona 1979. Blistavu karijeru nastavio je kao trener brojnih jugoslovenskih i evropskih klubova, ali i kao selektor reprezentacija Jugoslavije, Italije, Turske i Crne Gore.

U razgovoru za Vijesti.ba, Tanjević kaže da se prije finala, naročito tokom trajanja meča između reprezentacija Njemačke i Turske, nije usudio da prognozira ishod utakmice.

”Sreća je u velikoj mjeri uticala na krajnji rezultat finalne utakmice prvenstva. Ne pamtim kada sam posljednji put vidio nešto slično. Kao trener, uvijek sam se borio za to da eliminišem ”faktor sreće”, da ona u toj mjeri ne utiče na krajnji rezultat ekipe koju vodim”, kaže Tanjević.

Zašto?

TANJEVIĆ: Zato što se bojim biti u rukama sreće. Ne volim kad ne zavisi od mene, kad zavisi od drugoga. Svojim sam igračima uvijek govorio da ne uživam u tome kada me kao ekipa drže na plus jedan, minus jedan. Pusti! Najbolje je kada smo deset naprijed, imamo loptu i kada nema više od minutu do kraja. A u finalu Evropskog prvenstva o kojem govorimo, uz puni respekt kvalitetu pobjedničke ekipe, moramo reći da je Njemcima sve išlo na ruku, a sve protiv reprezentacije Turske. Tokom posljednje dvije minute, pomoć slučajnosti ili sreće bila je posebno važna, odlučujuća. Sve se sklopilo. Prije toga je Njemačka šest puta bila mrtva i šest se puta vraćala. Turska nikad nije uspjela prevagnuti.

Bila je to veličanstvena utakmica.

Navijali ste za Tursku, rekla bih?

TANJEVIĆ: Jesam. Najbliži su mi: deset sam godina bio trener tim nevjerovatnim momcima.

Inače, na prvenstvu smo imali još jednog našeg čovjeka na pobjedničkoj klupi, mislim na Alana Ibrahimagića, koji je njemačku reprezentaciju vodio do zlata. Zapao ga je sjajan posao i uradio ga je briljantno. I svih devet utakmica je ta ekipa odigrala briljantno. Ako tome dodate još četiri naša trenera, ispada da smo ih imali koliko ti Bog hoće.

Ko je imao četiri trenera?

TANJEVIĆ: Jugoslavija. Na svim takmičenjima navijam za jugoslovenske selekcije, jer ih sve doživljavam kao svoje. Ako ništa, bio sam trener Zapadnog Balkana, je li? Svi smo sada - Zapadni Balkan. Bio sam trener šest republika i dvije pokrajine, zato ih, kažem, svih osjećam svojim. I kada kažem da sam bio trener Zapadnog Balkana, namjerno ironiziram. Jer, samo je Jugoslavija bila država, ovo danas nisu države.

Nego?

TANJEVIĆ: Ovo su pokrajine, balkanske pokrajine. I ponašamo se balkanski. Svi izuzev Slovenije, koja je od Jugoslavije naslijedila najbolje, dodavši samo više demokratije.

Kada kažete da se ponašamo balkanski, šta to tačno znači?

TANJEVIĆ: Znači glupo, zaostalo. Kada u Evropi pomenu „balkanizaciju“, zna se na šta misle, šta hoće da kažu. Ne govorim o sportistima i reprezentacijama, govorim generalno.

Od svih jugoslovenskih reprezentacija, Slovenija je na Evropskom prvenstvu nadalje stigla: u četvrtfinalu su eliminisani od Njemačke. Jeste li očekivali?

TANJEVIĆ: Dobro su prošli, da… Luka Dončić je sjajan košarkaš, pa se u toj reprezentaciji skromnijih mogućnosti, htjeli-ne htjeli morate oslanjati na njega. Najbolji od njihovih reprezentativaca u silaznoj su fazi - kao Prepelič i ostali, koji su 2017. godine, zajedno sa Dončićem, bili prvaci Europe. Drugo, Dončić nije imao pomoć visokog igrača, koji uvijek nedostaje ekipi. Onaj na koga su računali u posljednjem je momentu otkazao, što je veliki hendikep. Sve u svemu, Slovenija mora biti zadovoljna rezultatom. I utakmicu sa Njemačkom igrali su skoro do kraja. Kada bi Dončić imao dva života, pa da do kraja utakmice ima isti doprinos kakav je imao u prvih pet minuta, možda bi mogli bolje.

A reprezentacije Bosne i Hercegovine?

TANJEVIĆ: Ah, to su moji! A i prijatelj sam Adisa Bećiragića, sa kojim sam dugo sarađivao dok sam bio selektor Turske. Bili su iznenađujuće dobri, nisam očekivao da će preskočiti i doći dokle su došli. Čak su i eliminacionu utakmicu dobro odigrali, malo je falilo za pobjedu nad Poljskom, sve preko mog očekivanja. Tim prije što sam znao za probleme tokom pripremama: znao sam za te neuredne pripreme bez svih igrača na broju, za to da jedan od dva najvažnija košarkaša ne može igrati itd. Sličan hendikep imala je Srbija sa Bogdanom Bogdanovićem. Džanan Musa neophodan je ekipi onako kako je Bogdanović potreban reprezentaciji Srbije. Znajuči to, nisam, kažem, vjerovao da će Bosna i Hercegovina uopšte ući u prvih šesnaest. Međutim, odigrali su dvije odlične utakmice i pokazali kako je dobro moglo da bude da su imali sve igrače na broju.

Bećiragić se kasnije žalio zbog toga što se neki igrači nisu odazvali pozivu za reprezentaciju.

TANJEVIĆ: To je najteža situacija u koju možete da dovedete i reprezentaciju i trenera. Jer to vas sprječava da sastavite ekipu po svojoj želji: nemate dvanaest najboljih koji bi trebalo da igraju i da pobijede. Prirodno je da trener nije zadovoljan ako neko otkazuje, posebno ako razlozi otkazivanja nisu ekstremno ozbiljnih. Dok sam bio trener, moji igrači nisu smjeli da se žene u vrijeme priprema. A Musa je, pored ostalog, imao svadbu, kasnije je bio i povrijeđen. Prijatelju, svadbu zakazuj prije ili kasnije, nemoj u ovih onih predviđenih trideset dana koliko je po pravilu, koje, inače, nikada nisam poštovao.

Šta niste poštovali?

TANJEVIĆ: Pravilo NBA od trideset dana za pripreme. Tražio sam 45 dana i nikoga nisam pitao za dozvolu - ni NBA, ni moje igrače iz NBA, nikoga. Ako neko odbije, sve u redu, dovođenja! Ne razumijem, na primjer, zašto bi Galinari išao igrati nekakvo prvenstvo Portorika za 150 000 eura, a da preskoči priprema. Pritom, već ima 100 milijona dolara! Izvinite, ali to nikako ne mogu da shvatim. Ako te ne treba državna reprezentacija, idi, majstore, radi šta hoćeš. Ali ako te pozove tvoja država… Na to se Adis žalio. Ne znam na koga je sve mislio, ali praviti svadbe za vrijeme priprema, to nema nikakvog smisla. Drugo su povrede.

Dok je bila Jugoslavija, svima je bila čast da igraju za reprezentaciju. To se nije moglo odbiti. Možda i zato što smo svi tada bili bolji ljudi nego što smo danas. Drugo, bili smo sirotinja. Ovdje dođu milioneri, sportisti koji imaju stotine miliona, pa ovisite o njihovoj dobroti, o njihovoj volji hoće li prihvatiti ili ne da igraju za svoju reprezentaciju. Drugačija su ovo vremena, stvari su se uveliko promijenile, ne samo u sportu, nego i u politici, ekonomiji, u svemu. Sva su pravila zgažena, ništa je postoji. Od Ukrajine do Gaze, sve je srušeno. Novi svijet, novo vrijeme, novi ljudi. Više sam volio onaj svijet, one ljude, ona pravila.

Hoćete da kažete da je veliki novac loše uticao na sport, na košarku?

TANJEVIĆ: Mali broj novih milionera očito ne može da izdrži toliki novac a da ga to ne izbaci iz ravnoteže. Imaju enormno bogatstvo, iako bi svaki od njih, siguran sam, igrao i za neke normalne novce koji su zarada. U sportu vas, naime, prije svega vuče strast, želja za takmičenjem, za slavom, želja da se pokažeš, da budeš najbolji.

Nisam bio u sličnoj situaciji, ali mogu zamislit mladog čovjeka koji pred sobom ima 180 miliona dolara za pet godina. Aleperen Sengun ima 22 ili 23 godine i već je ozbiljan milioner. Znam ga, gledao sam ga prije četiri godine u Istanbulu, išao na treninge. Trenirao ga je i veoma mu u tom smislu pomogao naš trener Đorđe Šiljan, koji je sa njim radio godinama. I sada, recimo, kad god dođe iz Amerike, pozove Šijana i kaže – Đorđe, nemoj da praviš nikakve planove, pa cijelo ljeto provedu zajedno. Ambiciozan je, puno radi, i, pored toga što je postao glavni igrač Hjustona, dobio je ugovo na 180 miliona za pet godina. Valja to izdržati… Za sad djeluje dosta skroman, nadam se da se neće promijeniti. Nisam, kažem, imao igrača koji ima 100 ili 200 milona, pa ne znam promijeni li to čovjeku karater.

Vaši su igrači bili ”sirotinja”?

TANJEVIĆ: U odnosu na ove danas, svakako jesu. Doduše, do 2010. godine, zakačio sam i one koji imaju 10 miliona dolara godišnji ugovor, što je ekvivalent današnih 20 miliona. U međuvremenu je sve palo, pa i vrijednost novca.

Kao trener, uvijek sam se prema svima ponašao na isti način – od toga da ignorišem pravilo NBA od 30 slobodnih dana, do ostalog. Sa igračima sam generalno imao odličan odnos. Kad su mi 2006. tražili 15 dana popusta da bi poštovali pravilo NBA od 30 dana priprema, dvojicu sam izbacio iz reprezentacije. Mislim na Okura i Turkoglua, koji su bili igrača prve postave u Juti i Orlandu. Ni jednog ni drugog nisam pozvao na svjetsko prvenstvo. Veoma sam držao do toga da isti uslovi važe za sve: od prvog do posljenjeg igrača, bez obzira na to u kojem klubu igraju i koliko zarađuju. Kada malo nagazite takozvane glavne igrače, više vas respektuju nego ako ste popustljivi. Jer i oni imaju potrebu da nekoga poštuju, da imaju autoritete. Da ne govorim o tome kako vas ostatak ekipe doživljava kada vidi da ste za vrat najprije uhvati glavnog. Takav sam bio cijeli život i vazda imao i ljubav i poštovanje cijelog tima.

Vrijedi li uopšte komentarisati reprezentaciju Crne Gore?

TANJEVIĆ: Vrijedi. Plasman crnogorske reprezentacije za Evropsko prvenstvo već je veliki uspjeh. Mislim da je Boško Radović, moj kolega i moj nekadašnji asistent, ostavario bolji rezultat od svih nas koji smo bili tzv. spoljni treneri reprezentacije Crne Gore. Govorim o nama izvana; o onima koji ne žive u Crnoj Gori, ali su po porijeklu i po ostalom Crnogorci. Ovo je, dakle, najbolji rezultati dosad. Naročito ako ste se spremili, malo podmladili ekipu, a onda ti mladi igrači odluče da će ići u Ameriku na NCAA, što je događaj sezone. Amateri su nekada igrali samo za školarinu; sada su plaćeni, što je kontra svim pravilima. Izaći tako mlad na tržište igrača, dobiti sume koje su nepojmljive – čujem da se ide do dva miliona, milion i po dolara - upisati se na američki univerzitet koji ti garantuje diplomu, dobijati platu... Kako se dijete od 18 godina sa tim može nositi, pitam! Ovaj se problem sada upleo u naše selekcije i trener više ne zna šta da radi. Mladom igraču da prostor, brine o njemu, obezbijedi mu dodatne treninge i taman kad krene da polako dobija neki rezultat, taj dječak nestane; napusti vas i ode u novi svijet. To je Crnu Goru veoma oštetilo, uskratilo joj mogućnost izbora. Nikola Vučević je bio odličan, ali dalje od toga nisu mogli.

Kada su 1993. osvojili Evropsko prvenstvo, selektor njemačke reprezentacije bio je Svetislav Pešić, koji je sada vodio Srbiju. Srbija je bila jedan od glavnih favorita za zlato, ali je eliminisana od Finske. Ni Vi niste očekivali?

TANJEVIĆ: Niko to nije očekivao. Najgore je što nisu očekivali igrači, lako je za Pešića. Jer to je u rukama igrača. Mi smo treneri uvijek oprezni.

Poznajem Pešića, veoma slično radimo, metod nam je sličan - pripreme, ozbiljnost, red, rad i disciplina. U startu je imao sreću da mu gotovo svi igrači igraju. Veliki broj košarkaša napravi dobru atmosferu u timu, svi osjećaju da daju doprinos, da nisu „lijeva smetala”, nego učesnici. Međutim, kada izađete na teren, mora postojati oprez, mora se predvidjeti i mogućnost da se izgubi. Treneri nastoje da igračima probude pažnju, da ih upozore. Aca Nikolić, legendarni Profesor, znao je da igračima skrene pažnju na dva najbolja igrača Senegala kada bi Jugoslavija igrala sa Senegalom. O svemu je vodio računa, zafrkavali smo se na taj račun. U to vrijeme afrička košarka nije bila ni približno dobra kao danas, ali je Profesor na sve mislio. Amerikanci kažu da tim koji nije spreman da izgubi bolje da ne izlazi na teren. Važno je u glavi imati kalkulaciju da možeš da izgubiš.

Zašto?

TANJEVIĆ: Zato što vas to drži budnim. Nije dobro ako u utakmicu uđete bez zdravog straha od protivnika. Zdravim strahom pokazujemo i respekt prema protivniku, a to mobiliše tim: zbijemo se i igramo 110 posto. Nažalost, ovdje se tražilo da se devet puta igra 110 posto, i da se na kraju utakmice ne ovisi o onome što zovemo uticaj sreće. Što je teško. Posebno danas, kad se igra drugačije.

Kako?

TANJEVIĆ: Kao na poslu; kao da je jedina misao – daj da pobijedim, da što prije završim ovu utakmicu, da uštedim više energije za sljedeću, da prođem sljedeću i tako. A ovo su prvenstva u kojima morate da pobjedite sve, u svih devet utakmica. Tako se izgubi ljepota igre, čar košarke. Ni jedan trener ne može garantovati da će njegov tim ubaciti 95 poena. Čak ni ako ima Majkla Džordana ili Luku Dončića. Ili Jokića.

Jednom ste mi rekli, komentarišući uspjehe naših reprezentacija, da Jugoslavija ”još igra”. Je li na ovom prvenstvu ostalo šta od one čuvene jugoslovenske škole košarke?

TANJEVIĆ: Jašta je! Igrala je to i Njemačka, vodio ju je Ibrahimagić. Naši su treneri i naši košarkaši lideri koji utiču na svoje kolege u timovima koje treniraju ili za koje igraju. Sve je to ista prepoznatljiva jugoslovenska škola: ljepota igre, vještine prevare, driblinga, dodavanja… Dodavanjem na neviđeno, iza leđa, preko glave, na drugu stranu, Jokić je sludio Ameriku. Nama to nije toliko atraktivno, znamo te folove, ali Amerikanci ne znaju. Niko nema taj vic.

Vic?

TANJEVIĆ: Da, da, vic. Štos, koji je jedna od prepoznatljivosti jugoslovenske košarke. Krešimir Ćosić je prvi majstor košarkaškog vica: na terenu je igrao jednu, a imao sasvim drugu ulogu. Bio je plejmejker, a zapravo unutrašnji igrač. Krešo je to izmislio. Sabonis je rekao da je Ćosić njegov idol, a Sabonis je drugi najbolji na svijetu. I Vlade Divac je bio centar i plejmejker, i Jokić, koji je, iako nema vanserijske atletske sposobnosti, postao najbolji igrač NBA.

I Mirza Delibašić je bio majstor košarkaškog vica. Živio je za vic, za neko dodavanje ne gledajući, preko cijelog terena. Gleda na jednu stranu, loptu zvizne preko terena, kašikom, odozdo je neko dobije na tanjiru kao poljubac i samo je položi na tablu. I zato su ga obožavali. U Madridu, tokom kratkog boravka u Španiji, postao je najbolji strani igrač svih vremena.

 
Razgovarala: Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)