Bojović: Dodik trguje entitetom od kojeg je napravio ruglo

Prema važećem Ustavu Crne Gore, crnogorski jezik je službeni, dok su ostali – srpski, bosanski, albanski i hrvatski - jezici u službenoj upotrebi.

Knežević će tražiti i ‘korekciju’ državnih simbola, kako bi trobojka bila normirana kao ‘narodna zastava’.

Takođe, dvoje njegovih ministara u Vladi Milojka Spajića će, slijedeći odluke najviših partijskih organa, uskoro zatražiti i izmjene i dopune Zakona o državljanstvu, čime je ovaj ‘beskompromisni borac za prava Srba u Crnoj Gori’, kako Keževića ovih dana opisuje režimska beogradska Politika, dodatno zadužio srpstvo.

Zašto se famozna identitetska pitanja ponovo stavljaju na dnevni red, i to u momentu kada je sva Crna Gora navodno posvećena najvažnijem cilju – završetku pregovora i pridruživanju Evropskoj uniji?

Iz istog razloga zbog kojega se, tvrde analitičari, neposredno nakon što je juna 2024. iz Brisela dobila pozitivan Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila za oblast vladavine prava (IBAR), čime je ušla u finalnu fazu pristupanja EU, na dnevnom redu Skupštine našlo baš ono pitanje koje je briselska administracija zamolila i upozoravala da se ne otvara.

Naime, aktuelni predsjednik Skupštine, četnički vojvoda Andrija Mandić, odlučio je da vaskolikom srpstvu Vidovdan čestita tako što će parlamentu ponuditi Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, nakon čega je, očekivano, Hrvatska privremeno blokirala evropski put Crne Gore.

Kao tadašnji gaulajter predsjednika Srbije u Crnoj Gori, Mandić je dobro obavio zadatak. U međuvremenu, stvari su se promijenile pa je Mandić, od ključnog aduta Beograda, preko noći postao - crnogorski Dodik. Tako je Knežević izbio u prvi plan.

“Partija kojom u maniru provincijalnog vodvilja upravlja Milan Knežević jedna je u nizu ispostava beogradske klero-nacionalističke i subverzivne politike u Crnoj Gori. U odvratnom igrokazu Aleksandra Vučića, Knežević je trenutno omiljeni velikosrpski zabavljač i branitelj petparačkog srpstva. Kao takav, ima zadatak da primitivnom bukom i vikom forsira identitetska pitanja, iza kojih viri izobličeno lice tzv. srpskog sveta.

Cilj ove ofucane politike je da Crnu Goru udalji od Evropske unije i podredi je interesima Beograda i Moskve. Ipak, imajući u vidu da u Vladi Crne Gore sjedi dovoljan broj briselskih lojalista, teško da će Knežević odmaći dalje od dreke sa vazalnog guvna”, kaže za Vijesti.ba Izvršni koordinator Građanske inicijative „21.maj“ Rade Bojović.

Uprkos sugestijama EU da se u ovom momentu ne otvaraju bilo kakva sporna pitanja i da se energija i vlasti i opozicije usmjeri na zatvaranje preostalih pregovaračkih poglavlja, dio vladajuće većine nastavlja da opstruira evropske integracije Crne Gore. Zašto mislite da neće daleko odmaći?

BOJOVIĆ: Zato što je jasno da provincijalno-lakrdijaška velikosrpska politika u Crnoj Gori zakonomjerno ide prema porazu i tu joj neće pomoći ni periodični identitetski skečevi. Ti lakrdijaši bi da Crnu Goru svedu na političku i dezorijentisanu karikaturu, najsličniju opustošenom i beznadežnom entitetu Milorada Dodika.

Vjerujete li Vi uopšte u procjene da bi Crna Gora 2028/29. mogla postati članica EU?

BOJOVIĆ: Ne vjerujem.

Zašto?

BOJOVIĆ: Da bi ideja Crne Gore u EU postala izvjesna makar i za pet godina, neophodno je da nekvalifikovani, primitivizovani i nesuvereni režim u Podgorici bude poražen na budućim parlamentarnim izborima. U suprotnom, Brisel će svakako jednom Crnu Goru ugurati u Evropsku uniju, ali će se izgubiti dobar komad vremena.

Redovni parlamentarni izbori trebalo bi da budu održani 2027. godine. Može li ovaj režim na njima biti poražen?

BOJOVIĆ: Mislim da može ukoliko se na predstojećim izborima pojavi nezavisna građanska lista, koja bi bila proevropska, reformatorska i anti-partitokratska. Drugim riječima, bila bi i protiv vlasti i protiv opozicije.


Ima li takve na vidiku?

BOJOVIĆ: Trenutno nema. Mislim da bi samo takav politički model crnogorsko društvo mogao da dovede do željenog rezultata, tj. do suštinske političke promjene sistema u Crnoj Gori.

Može li sistem biti promijenjen ako režim u Podgorici, uključujući stranke manje brojnih naroda, političke odluke ne donosi autonomno?

BOJOVIĆ: U Crnoj Gori su autonomni samo pojedinci i dijelovi građanskog društva. Sa druge strane, politička klasa je zbirka likova i stranaka koji su ispod nivoa bilo kakvog državništva i koji suštinski predstavljaju skupinu digestivnih tragača, parodičnih karijerista, partitokratskih trgovaca i bojažljivih čuvara neutemeljenih ambicija. To jednako važi i za vlast i za opoziciju. Kada ih sve sastavite i dodate im “prosvjetiteljsko” biračko tijelo, dobijate tegobnu potragu za “primjerima čojstva i junaštva”.

Ako bih Vas sada pitala ko vlada Crnom Gorom - premijer Milojko Spajić ili predsjednik Skupštine Andrija Mandić, šta biste mi odgovorili?

BOJOVIĆ: Niti vlada jedan niti drugi. U onome što preostaje od njihove “vladavine” može se govoriti o dvovlašću dvojice političkih obrtnika, nedostojnih crnogorske državne tradicije, kao i sekularnog i građanskog društva.

Koliko vlada Beograd? Jer, kada predsjednik Srbije lidera male proruske stranke nazove “liderom srpskog naroda u Crnoj Gori”, šta on zapravo hoće da kaže?

BOJOVIĆ: Hoće da kaže da je tzv. srpstvo u Crnoj Gori palo ni na šta, baš kao što je palo i u Srbiji, u kojoj je i sam Vučić lider isto tako istopljene kleptokratsko-proruske stranke.

Da, ali ta stranka u Srbiji i dalje ima veliku podršku.

BOJOVIĆ: To je istina. Ali je istina i to da Vučićeva istopljena stranka ima političko preimućnstvo zbog toga što je samo srpsko društvo istopljeno. Srbija je razorena od strane zločinačke velikosrposke idologije, koja mora biti poražena u Srbiji da bi ta država stekla uslove da ozdravi. Bez poraza velikosrpske politike i beogradskog hegemonizma nije moguća ni stabilizacija i prosperitet cijele regije Zapadnog Balkana. Nažalost, trenutno ne vidim ideološku i političku alternativu koja bi Srbiju vodila ka ozdravljenju, zato govorim o topljenju srpskog društva i malignosti srpske države.

Kako to da “lider svih Srba”, sudeći barem po istraživanjima, nije naročito omiljen ni u prosrpskom biračkom tijelu? Zašto Crnogorci ne vole Vučića, šta mislite?

BOJOVIĆ: Zato što znaju da je bio šegrt Vojislava Šešelja, da odražava podmuklo, lopovsko i kukavičko velikosrpstvo, da je prevratnički trgovao sa Milom Đukanovićem, da ga domaći velikosrpski megaloman Amfilohije nije podnosio, da vlada potkupljivanjem, obmanama i nasiljem, da patetiše, glumata, prijeti i kleveće na način koji je degutantan čak i prosječnom Crnogorcu.

Mediji spekulišu da unutar velikosrpskog vladajućeg bloka u Crnoj Gori postoje izvjesni šumovi između predsjednika Skupštine Andrije Mandića i novog “lidera Srba u Crnoj Gori” Milana Kneževića. Vjerujete li da je Mandić zaista krenuo stopama Milorada Dodika?

BOJOVIĆ: Otkako je postao predsjednik Skupštine, Manadić je, u svojoj provincijalnoj uobrazilji, pomislio da može opstati na vlasti i nakon Vučićevog političkog pada u Srbiji. Zato je u posljednje vrijeme intenzivirao međunarodne kontakte sa desničarskim i antiimigracionim političarima i počeo sve češće da bunca proevropsku retoriku i glumi opskurnog nacionalnog pomiritelja. Iako i dalje ne može da sakrije svoje četničko-kazandžijsko lice, Mandić je sve više svjestan da sterilna briselska politika čak i njega takvog može da “proguta”.

Ovih dana je pojačao svoju diplomatsku “kampanju” tako što u duhu podrepne muve iskazuje naklonost Donaldu Trampu. Pritom, za razliku od Kneževića koji će političku karijeru završiti kao velikosrpski klovn, Mandić osluškuje političke sile i spreman je da se prilagođava okolnostima. Tipičan crnogorski četnik u potrazi za stalnim pokroviteljem.

Kada je riječ o ocjeni da Mandić ide stopama Milorada Dodika, ako to podrazumijeva Mandićevo ranije dokazano političko konvertitstvo, tj. talenat da bez velikih unutrašnjih lomova mijenja kazane, onda sa zaista može govoriti o tome da je i Mandić spreman da radi po istom ili sličnom Dodikovom receptu. Naravno, postoje i razlike: Mandić i Dodik nemaju iste pozicije, niti istu političku i destruktivnu moć po društva u kojima politički djeluju.

Šta je tačno Bosni i Hercegovini donijela nova Dodikova ‘promjena kazana’, odnosno njegova trgovina sa Amerikancima?

BOJOVIĆ: To još do kraja nije jasno, iako je očigledno da je Dodik, kako bi spašavao sebe, familiju i one koji su mu bitni, spreman da trguje sa entitetom koga je inače temeljno devastirao, primitivizovao, od njega napravio političko ruglo i klero-nacionalistički brlog. U mjeri u kojoj će propadati Dodikova velikosrpska, proputinovska, kleptokratska i revizionistička politika, kao i srodne politike ostalih dodika u regionu, revitalizovaće se država Bosna i Hercegovina.

Kada već pominjete nacionalno pomirenje, Mandić je nedavno u društvu Matije Bećkovića posjetio grob crnogorskog i jugoslovenskog antifašiste, partizana, pisca i komunističkog disidenta Milovana Đilasa. Kako to Vama izgleda? Što će Mandiću Milovan Đilas?

BOJOVIĆ: Đilas iz 1941. godine strijeljao bi obojicu. Postitovski Đilas je u svom političkom, nacionalnom i disidentskom konvertitstvu prihvatio raspjevanog velikosrpskog šovinistu i nekadašnjeg komunističkog lojalistu. Iz tog subverzivnog druženja nikle su i mutne ideje o pomirenju unutar crnogorskog srpstva, i to tako što bi se posthumno izravnali četnički zločinac iz Drugog svjetskog rata Pavle Đurišić i Milovan Đilas. Na tom bećkovićevskom anticrnogorskom i neočetničkom pomiriteljstvu Mandić bi da gradi svoju politiku, iako ne može odmaći dalje od rehabilitacije kolaboracionizma, zaklinjanja u malignu srpsku crkvu i trivijalnog posrbljavanja Crne Gore.

Je li spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću i dalje i bjekstvu? Znate li se gdje je nestao?

BOJOVIĆ: Novokomponovani mitropolit Metodije najbolje zna dokle je odmakao spomenik Đurišiću i ko su mu jataci. To bi trebalo da znaju i crnogorske bezbjednosne službe, ali se za sada prave da ne znaju. Niko u Crnoj Gori ko ima gram mozga nije iznenađen ovakvom zaglavljenom potragom za “Đurišićem”, posebno imajući u vidu činjenicu da je dobar dio crnogorske vlasti nadahnut velikosrpskim zločinačkim politikama i praksama. Takvo jatakovanje njegovao je još i pokojni mitropolit Amfilohije i prirodno je da su eparhije SPC sklone svakoj zaštiti i relativizaciji srpskih zločinaca i zločina.

Djeluje da nemate visoko mišljenje ni o opoziciji. Zašto je ona tako neuspješna i politički jalova?

BOJOVIĆ: U Crnoj Gori postoji samo formalna opozicija. Đukanovićeva partija je pokazala da je izvan vlasti obična skupina nesposobnih, metiljavih i oportunističkih političara. Ostale stranke koje su nekada bile u orbiti DPS-a takođe su restlovi jedne malokrvne politike, koja nema snage da se suoči sa vlastitim likom u ogledalu.

Opozicija koja nije u stanju da smijeni ovako jadnu i rastrojenu vlast najbolji je pokazatelj diskreditovane i dezorijentisane politike. Da bi postala uspješna, opozicija bi prvo trebalo da se obračuna sa negativnim Đukanovićevskim nasljeđem, pa tek onda da krene u obračun sa bezvrijednom vlašću. Međutim, takva opozicija, kažem, ne postoji u Crnoj Gori. Postoji samo opozicija koju većina građana ne smatra političkom alternativom.

Kada bi se o političkoj pameti i hrabrosti Crnogoraca sudilo na osnovu političke pameti i građanskoj hrabrosti aktuelne opozicije, što bi se moglo zaključiti o Crnogorcima?

BOJOVIĆ: Zaključilo bi se da su takvi Crnogorci najbliži onim Crnogorcima koji su bili posluga Aleksandra Karađorđevića, Pircija Birolija, Slobodana Miloševića ili Mila Đukanovića.

Razgovarala: Tamara Nikčević
(Vijesti.ba)