Turčalo: Vlast u Iranu neće se promijeniti samo zračnim udarima

Umjesto brze, efikasne ratne operacije, uz ograničene troškove, dobili smo rat iscrpljivanja koji prijeti strateškoj poziciji Sjedinjenih Država na Bliskom istoku i globalnim energetskim tokovima u mjeri koja je gotovo bez presedana u posthladnoratovskoj eri.

Ovo je u razgovoru za Fenu rekao dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Sead Turčalo.

Po njegovim riječima, temeljna strateška greška operacija koje su pokrenule Sjedinjene Države i Izrael leži u pretpostavci da vazdušna moć može sama proizvesti promjenu režima. Bombardiranjem se može uništiti infrastruktura i ubiti lidere, ali ne može proizvesti organiziranu političku alternative. Nijedna država ili režim u historiji nije srušen isključivo bombardiranjem iz zraka.

Kako kaže Turčalo, Kosovo 1999. je paradigmatičan slučaj. NATO je započeo kampanju s uvjerenjem da će Milošević popustiti nakon nekoliko dana preciznih udara. Rat je trajao 78 dana, a politički rezultat se desio tek 16 mjeseci kasnije, tokom Petooktobarske revolucije, kada je represivni aparat otkazao lojalnost vođi.

U Iranu je ovaj obrazac opasniji. Eliminacija Alia Hameneija, od koje se očekivalo da će paralizirati režim, zasad proizvodi je suprotan efekat. Umjesto dezintegracije, sistem je aktivirao decentraliziranu strukturu komandovanja koja je decenijama građena upravo za takav scenarij. Suština ovakvog pristupa kojim se odbacuje hijerarhija i koordinacija, leži u tome da Iran ne vodi ofanzivni rat koji zahtijeva sinhronizaciju, nego vodi rat iscrpljivanja i izdržljivosti.

Zamka eskalacije rata i strategija slabih

Turčalo kaže da su u iranskom ratu Sjedinjene Države i Izrael upale u ono što Robert Pape naziva zamkom eskalacije. Zamka se otvorila onog trenutka kada početni taktički uspjeh nije proizveo očekivani politički ishod, jer se kolaps režima, predaja, unutrašnji prevrat nije materijalizirao. Donald Trump i Benjamin Natenjahu su zaključili da ako je prva runda oslabila Iran, sljedeća će ga slomiti. Bombardiranje su proširili, ali politički problem ostaje nepromijenjen.

Taktička superiornost Sjedinjenih Država i Izraela u ovom ratu je neupitna, ali je strateški ishod u najboljem slučaju neizvjestan. Razlog tome se krije u činjenici da velike sile imaju tendenciju da vojnu nadmoć tretiraju kao dovoljan uvjet za postizanje političkih ciljeva. Historija ratovanja pokazuje da nisu u pravu, jer postoji čitav spektar ishoda između vojnog poraza i političke kapitulacije, i upravo u tom spektru Iran operira vrlo efikasno.

Iran se zbog toga odlučio za horizontalnu eskalaciju, koja je poznata kao strategija slabijih u vojnim sučeljavanjima. Obzirom na vojnu nadmoć SAD i Izraela, Iran je izabrao geografsko širenje sukoba kao racionalnu alternativu. Na taj način želi priotvinicima nametnuti troškove na mjestima koja SAD i Izrael ne mogu braniti bez raspršivanja resursa i raditi na razlamanju različitih koalicionih arnažmana na Bliskom istoku.

- Svaki udar na energetsku infrastrukturu, američke baze i druge ciljeve u Bahreinu, Saudijskoj Arabiji, Emiratima, Kuvajtu i Kataru je bio poruka kakvu cijenu za te zemlje nosi savezništva s Washingtonom. I ta poruka stiže u kontekst u kojem, kako izvještavaju Reuters i drugi mediji, neki zaljevski lideri privatno vjeruju da su Sjedinjene Države ušle u rat brzopleto i uvukle regionalne partnere bez konsultacija i jasnog dugoročnog plana - rekao je Turčalo.

Hormuški tjesnac je epicentar iranske strategije eskalacije rata. Kroz njega normalno prolazi oko dvadeset posto nafte za globalno tržište. Iran je upravo preko Hormuza uzeo globalnu ekonomiju kao taoca. Zasad se nije odlučio da ga minira, ali je uvjerio komercijalne brodove da prolazak nije siguran, i sistem transporta je kolabirirao sam od sebe. Cijena nafte je premašila sto dolara po barelu.

- I tu leži paradoks čitavog rata. Sjedinjene Države i Izrael posjeduju apsolutnu vojnu nadmoć nad Iranom. Ali vojna nadmoć je beskorisna ako ne može garantirati ono što je geopolitički najvažnije, a to je slobodan protok nafte i ukapljujućeg plina kroz tjesnac širok dvadeset jedan kilometar - rekao je Turčalo.

Konsolidacija režima?

Rat je promijenio i unutrašnju političku dinamiku Irana koju su razvili protesti iz decembra 2025. i januara 2026.godine. Ti protesti su uzdrmali režim, a okončani su brutalnom represijom i brojem žrtava koji se, prema različitim izvorima, mjeri u hiljadama.

Turčalo kaže da su protesti ozbiljno uzdrmali legitimitet vlasti, ali američka administracija i Izrael, čiji su mediji izvještavali o involviranosti te države u proteste, nisu pustili unutrašnju dinamiku da odradi svoje, kako bi strateški pritisak na režim nastavio rasti. Umjesto toga, pokrenuli su vojne operacije koje su fundamentalno izmijenila politički kontekst. Otvorili su novo pitanje kod Iranaca, a to nije pitanje da li vole trenutni režim ili ne, nego da li prihvataju političku promjenu nametnutu izvana.

- Historija pokazuje da se u takvim okolnostima društva gotovo uvijek zatvaraju, a bombardiranje ubrizgava nacionalizam u sukob, pa i najnepopularniji režimi počinju da se percipiraju ako branitelji nacije. Čak je i reformistički Front upozorio na opasnost od građanskog rata i podjele, te je na taj način praktično institucionalnu stabilnost stavio iznad političkih razlika. Naravno, ne treba isključiti opciju da se država homogenizira protiv američko-izraelskog napada, a da režim dugoročno erodira - kazao je Turčalo.

Geopolitika velikih sila u iranskom ratu

Novi slojevi iranskog rata se otkrivaju kada ga pogledamo kroz prizmu rivalstva velikih sila. Svi američki rivali, a poglavito Rusioja i Kina imaju ima ogroman interes da Sjedinjene Države ostanu uvučene u dugotrajni sukob na Bliskom istoku.

- Svaka sedmica rata u Iranu za Rusiju znači da se američka i kompletna zapadna pažnja preusmjeravaju sa Ukrajine, a resursi i oružje koje bi se prodavalo ili doniralo ukrajinskoj vojsci troši u Iranu. Istovremeno, rast cijena nafte direktno puni ruski budžet, obzirom da Sjedinjene Države privremeno ukidaju sankcije na ruske energente - rekao je Turčalo.

Kina se nalazi pred složenijim izazovom. Rat joj odgovara u dijelu koji se odnosi na potrošnju američkih resursa, dugotrajnost američke angažiranosit na Bliskom istoku i priliku da proučava reakciju SAD na horizontalnu eskalaciju protivnika. Sve to služi kineskim interesima u Indo-pacifiku. Postoji i druga strana medalje za Kinu, a to je da zatvaranje Hormuza direktno ugrožava kineski energetski uvoz. Zasad je Peking izabrao srednji put na kojem koristi diplomatske aktivnosti, šalje specijalnog izaslanika u regiju, pozivi na prekid vatre, ali bez konkretnog pritiska na Iran da zaustavi rat.

Turčalo smatra da iranski rat u tom pogledu nosi jasne strukturalne implikacija. Sistematski slabi američku poziciju u odnosu na oba primarna geopolitička rivala. Potrošnja preciznih municija, raketa za presretanje Patriot i THAAD sistema u ovom ratu znači da su ti resursi nedostupni za eventualnu krizu u Tajvanskom tjesnacu ili bilo gdje drugo. Već vidimo da Južna Koreja raspravlja o preraspodjeli sistema protivraketne odbrane prema Bliskom istoku. Kina i Rusija nikada neće imati bolju priliku da konsolidiraju sfere utjecaja dok je američka pažnja fiksirana na Iran.

- Formira se ono što bismo mogli nazvati asimetričnim multipolarnim pritiskom. SAD se bore u regionalnom ratu dok se globalna raspodjela moći, ukoliko rat potraje dugo, vrlo izgledno može pomaži u pravcu koji ne odgovara Vašingtonu. Ovdje se ne radi ni o kakvom historijskom presedanu jer smo sličnui situaciju imali kada je Sovjetski Savez zaglavio u Afganistanu dok su se strukturalne osnove njegove moći urušavale. Paralela nije savršena, ali logika je ista, obzirom da regionalni ratovi troše resurse koji bi trebali služiti globalnom pozicioniranju - kazao je Turčalo.

Izlazna strategija koje nema

Turčalo ističe da najteži aspekt svakog rata, pa i iranskog, nije njegov početak, nego kraj. I upravo ovdje se američka pozicija čini najslabijom.

Vašington nema jasnu izlaznu strategiju, za Izrael nije jasno da li želi uopće izaći sve dok su SAD tu i mogu potencijalno dovesti da Iran završi u haosu građanskog rata. Treći akter, Iran, nema poticaja da olakša izlaznu strategiju SAD. Oni žele održati pritisak na Hormuz, nastaviti nametati troškove i čekati da rastuće cijene goriva, ekonomska nesigurnost, nepopularnost rata stvore takav politički pritisak da Trump bude prisiljen na na kompromis koji će uključivati i iranske uvjete. Trenutna logika irana je, zašto uopće uzimati u obzir primirje ako po obrascu Dvanaestodnevnog rata za nekoliko mjeseci sukob ponovo može obnoviti.

- Trump je suočen s dilemom eskalacije, koja ga postavlja pred izbor da udvostruči vazdušne udare ili rasporedi kopnene snage za traženje nuklearnog materijala i zauzimanje Hormuškog tjesnaca . Dugotrajno bombardiranja bez političkog rezultata postaje politički problem kod kuće, a „čizme na terenu“ bi značile uvod u kopnenu operaciju u zemlji od devedeset miliona ljudi, koja je četiri puta veću od Iraka. Iskustva iz Iraka su već poznata. Može pokušati proglasiti pobjedu na osnovu ubistva Hameneija i uništavanja vojnih kapaciteta, ali Iran ga drži „zarobljenog“ u regiji sve dok dok Hormuz ostaje zatvoren i dok rakete nastavljaju padati na Izrael - rekao je Turčalo.

Prof. Turčalo na kraju kaže da postoji i opcija diplomatskog izlaza, ali zasad nema obostrane spremnosti na kompromis i posrednik s kredibilitetom kod obje strane. Oman je praktično „potrošen“ u pregovorima koji su prethodili ratu, a Vašington ne vjeruje Kini i Rusiji kao posrednicima. Evropske države su na nivou izražavanjazabrinutosti, jer nemaju kapacitet za prinudnu diplomaciju.

- Ono što je najvjerovatniji kratkoročni ishod, jeste produžetak rata iscrpljivanja. Sve izglednije se čini i proširenje sukoba na nove aktere. Hezbolah je već aktivan, a Huti prijete Bab el-Mandebom, dok iračke milicije napadaju američke pozicije. U slučaju da dođe do involviranja Kurda, to je tačka na kojoj se u sukob uvlači i Tursku. Ukoliko se pored Hormuza desi pritisak na Bab el-Mandeb, Sjedinjene Države i Izrael moraju rasporediti pomorske i druge resurse na druga područja, dodatno raspršujući ionako već rastegnute kapacitete. Ako se rat okonča bez promjene režima, onda je scenario iranskog osvajanja nuklearnog nuklearnog oružja nešto što je iz iranske perspektive najracionalniji dugoročni odgovor Teherana na rat. Iranski režim bi mogao zaključiti da konvencionalno odvraćanje nije dovoljno. Tako bi, paradoksalno, rat u Iranu, mogao završiti ishodom koji SAD i Izrael smatraju najmanje poželjnim, a koji je zagovarao osnivač strukturalnog realizma, Kenneth Waltz, u svom eseju Why Iran Should Get the Bomb: Nuclear Balancing Would Mean Stability" u Foreign Affairs 2012. godine, nuklearnim Iranom - zaključio je prof. Turčalo.

(Vijesti.ba / Fena)