Dugotrajne posljedice: Trumpovo rušenje svjetskog poretka

Počeo je ovako Politico svoju analizu o rušenju svjetskog poretka američkog predsjednika Donalda Trumpa, ali i o nedavnim istupima kanadskog premijera Marka Carneyja na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu i kako su otvorili ozbiljnu raspravu o budućnosti globalnog poretka.

Njegova poruka bila je, stoji u analizi, jasna: stari, američki predvođeni, poredak zasnovan na pravilima je u raspadu, a "srednje sile" – države koje nisu ni SAD, ni Kina, ni Rusija – moraju se organizirati i preuzeti veću odgovornost. Ova rasprava dodatno je dobila na težini nakon prijetnji administracije Donalda Trumpa prema saveznicima, uključujući i kontroverzu oko Grenlanda, te dovođenja u pitanje budućnosti NATO-a.

Svijet je, složili su se analitičari, ušao u period nestabilnosti u kojem se više ne može bezuslovno oslanjati na Sjedinjene Američke Države. Iako Amerika ostaje najmoćnija vojna sila, njena vanjska politika postala je nepredvidiva, transakcijska i često otvoreno prisilna, čak i prema dugogodišnjim saveznicima.

Za evropske zemlje i Kanadu to znači da moraju graditi stvarnu stratešku autonomiju – posebno u oblasti odbrane, energetike i kritičnih tehnologija. Decenije oslanjanja na američki sigurnosni kišobran dovele su do zapuštanja vlastitih vojnih kapaciteta. Sada se jasno vidi da "strateška autonomija" ne može ostati samo politička fraza, već zahtijeva dugoročna ulaganja, industrijsku politiku i spremnost na saradnju unutar Evrope.

Istovremeno, mnogi upozoravaju da je ideja čvrstog, jedinstvenog bloka "srednjih sila" ograničena. Te zemlje su izuzetno različite po interesima, geografiji i prioritetima. Japan, Poljska, Brazil, Indija, Turska ili Indonezija nemaju iste prijetnje niti iste mogućnosti. Zbog toga se umjesto velikih saveza sve više govori o fleksibilnim, interesno zasnovanim koalicijama – saradnji "od slučaja do slučaja", oko trgovine, klime, sigurnosti ili tehnologije.

Zajednička nit u većini prijedloga je potreba za smanjenjem ranjivosti na prisilu velikih sila. To podrazumijeva diversifikaciju trgovinskih partnera i lanaca snabdijevanja, jačanje domaće industrije, razvoj vlastitih vojnih i obavještajnih sposobnosti, te međusobnu solidarnost kada neka država bude izložena ekonomskom ili političkom pritisku.

Ističe se i indijski model, odnosno istovremeno jačanje vlastitih kapaciteta, širenje partnerstava širom svijeta i održavanje odnosa sa SAD-om i Kinom bez otvorenog svrstavanja. Mnoge zemlje vide u tome realističan put – "de-risking", a ne potpuni prekid odnosa s Amerikom.

Ipak, značajan broj analitičara upozorava da otvoreno suprotstavljanje SAD-u nosi ozbiljne rizike, naročito za zemlje koje se oslanjaju na američku sigurnosnu zaštitu, poput Japana ili Australije. One će vjerovatno nastaviti politiku "tihe prilagodbe": jačati sebe, ali javno ne izazivati Washington.

Politico zaključuje da je svijet u kojem je Zapad imao dominantnu moć završen. Kina već ekonomski nadmašuje NATO u industrijskoj proizvodnji, a globalna pravila se sve više zamjenjuju golom silom i interesom. Za srednje sile ne postoji savršeno rješenje – samo teške, dugoročne odluke. One koje ne budu gradile vlastitu otpornost, vojnu sposobnost i mrežu partnerstava, rizikuju da postanu objekti tuđe politike, a ne njeni kreatori.

(Vijesti.ba)